Pratite nas

Rukomet

To sam ja, Bojana Popović: Porodica je moja najsjajnija medalja i najveća podrška

© Anze Malovrh / kolektiff

Šestostruka je osvajačica Lige šampiona, trostruki najbolji strijelac elitnog takmičenja, osvajač EHF Kupa, nosilac više od 20 nacionalnih trofeja, crnogorski sportista godine 2012, osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama, osvajač bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu i smatra se jednim od najboljih igračica svijeta, svih vremena.

Ovo je posebna priča harizmatične Bojane Popović. Danas, jedina žena trener u Ligi šampiona i na nivou reprezentacije u Evropi, ponosna majka i supruga sa strašću za rukomet, u novom serijalu EHF magazina „To sam ja“, govori o svom putu ka uspjehu.

Imali smo sreće da je sport nekada imao veliku ulogu u osnovnoj školi i da su sva djeca na neki način bila dio toga. Nastavnici fizičkog vaspitanja su imali važnu ulogu od kada ste krenuli u školu i upućivali su vas u kom pravcu da idete. Danas, nažalost, to nije slučaj. Kad sam bila klinka, bavili smo se svim sportovima, košarkom, atletikom, odbojkom, rukometom. Školska takmičenja su bila na visokom nivou. Tako sam i ja počela.

Kroz školska takmičenja sam shvatila da je rukomet pravi izbor. Odmah sam znala da je to to, želim ovo da uradim.

Moja starija sestra Marija je bila lider sa različitim idejama i kada je počela da se bavi rukometom, odlučila sam da joj se pridružim sa 11 godina. Prije rukometa, godinu dana sam se bavila atletikom za koju vjerujem da je odlična baza za svaki sport.

Naučite kako da pravilno hodate i trčite i da imate pravilno držanje. Kao trener, shvatila sam da danas djeca imaju problem sa tim i moja ideja je da tome treba posvetiti više pažnje od najranijeg uzrasta. Sjećam se jednog citata učiteljice:

“Djeca će prije ili kasnije naučiti da pišu, čitaju i računaju, ali ako ne vodimo računa o njihovom držanju, cijeli život će imati problema sa leđima”.

Zato su nastavnici fizičkog vaspitanja toliko važni svima i zato su bili važni i meni.

Isto toliko je bio važan i moj trener Miško Đorđević u rukometnim počecima u mom rodnom Nišu, u DIN-u. Imao je jasnu viziju i naučio nas je svemu u pravo vrijeme. Nije u fokusu imao rezultat, već naš razvoj i kvalitet.

Naš tim i svi koji su ga okruživali bili su nevjerovatni i uživali smo u vremenu na terenu i van njega. Imati prijatelje, biti prihvaćen i osjećati tu energiju. To je bila jedna od ključnih stvari zašto sam se toliko zaljubila u rukomet.

U Nišu smo imali sjajnu mušku ekipu, Železničar, i ti momci su mi bili podstrek za učenje i treniranje. U početku sam bila krilna igračica, a ne lijevi bek, pozicija koja me je odredila, i uživala sam da ih gledam jer su imali trening prije nas. Bila je to generacija igrača poput Vladimira Pikija Stanojevića, Gorana Šminkera Stevanovića i Slobodana Cobija Milosavljevića, koji su tada bili vrhunski igrači i pokušala sam da ponovim ono što su radili. Međutim, nisam imala pravog uzora. Naš trener je bio naš glavni lik i poštovali smo ga.

Osim njega, roditelji su mi bili najveća podrška i na neki način pozitivni kritičari. Kao i moj muž Petar kasnije u životu. Moj otac Miodrag mi je uvijek govorio:

„Znaš šta je bilo dobro u tvom nastupu, ne treba da ti to ponavljam i hvalim. Moram da ti kažem šta možeš da poboljšaš.”

Zato sam do danas ostao samokritična. Kasnije mi je suprug Petar uvijek davao novi motiv i novu želju da se dokažem.

Kada sam imala 18 godina, došla sam u Budućnost i to je bila sjajna odluka. Već u DIN-u bila sam jedna od ključnih igračica uprkos svojoj mladosti, ali sam brzo napredovala i pridruživanje Budućnosti je bio moj prvi novi veliki motiv.

Pridružila sam se timu koji je igrao Ligu šampiona sa mnogo iskusnih igračica, ali sam bila odlično prihvaćena. Za te četiri godine u Budućnosti trudila sam se da se što više razvijem i steknem svo dragocjeno iskustvo. Promijenili smo brojne trenere u te četiri godine, ali sam pokušala da naučim nešto od svakog. Svim saigračicama je data podrška i dovoljno slobode da prave greške i uče iz njih. Tako se danas ponašam kao trener.

2002. je ponovo došlo vrijeme da promenim klub, ovoga puta sam se preselila na sjever Evrope, u Slagelse. Poslije Svjetskog prvenstva 2001, gdje sam sa SR Jugoslavijom osvojila bronzanu medalju, dobila sam poziv Anje Andersen da se pridružim njenom timu. Na terenu je vidjela mladu igračicu sa idejama i vizijom i došla je u Podgoricu da mi objasni ideju i projekat kluba. Željela je da pobijedi sve.

Prve godine smo osvojili prvenstvo Danske, Kup i našu prvu evropsku titulu – EHF kup. EHF kup je te godine bio veoma jak, igrale smo finale protiv Dunafera sa Bojanom Radulović i skoro cijelom reprezentacijom Mađarske. Utakmica je odigrana u hokejaškoj dvorani i do danas se sjećam da je bila toliko glasna da nisam mogla da čujem svoje misli. Srećom, revanš je bio na našem terenu i pobijedili smo.

Naš prvi trofej Lige šampiona stigao je samo godinu kasnije. Igrali smo protiv Krima i zaradili smo teško izborenu pobjedu od jednog gola razlike na svom terenu. U Sloveniji smo bile nezaustavljive i podigle trofej. Uvijek se sjećate svoje prve titule i ona ima posebno mjesto u srcu.

U Budućnosti smo igrali četiri polufinala i nikada nismo stigli do okršaja za titulu. Bila sam zaista tužna i nisam mogla da vjerujem da nisam dobika šansu za to sa svojim timom. Kada smo sa Slagelseom stigli do vrha, bila sam izuzetno srećna i shvatila sam da sve mora da dođe na pravo mjesto.

Jedna od stvari koje su obiljležile prvu titulu je moja povreda ligamenata u 40. minutu; poslije devet postignutih golova nisam mogla da nastavim. Ali tim je igrao sa lakoćom u posljednjih 20 minuta, bile smo svjesne da ćemo napraviti velike stvari. Iznenadili smo Krim odbranom 3-3, nešto na čemu smo radili više od godinu, a nismo otkrile do finalne utakmice.

Igranje drugog meča finala u gostima je bila naša snaga. Uspjele smo da detaljno proučimo protivnika u prvom meču i sedam dana kasnije nisu mogle da nas spriječe. Osvojili smo dvije od tri titule Lige šampiona pred navijačima naših protivnika, drugu protiv Kometala iz Skoplja.

Zanimljiva priča o našoj trećoj tituli protiv Lade je bila da je prvi meč odigran u Rusiji. Pošto je u to vrijeme bila potrebna viza, granična kontrola nije pustila Karmen Amariei (tada Lungu) u zemlju i ostavljena je na aerodromu. Ostala sam kao jedini bek pošto su naše danske igračice bili više kao plejmejkeri nego klasični strijelci i utakmica je završena neriješeno. U tom meču sam imala više od 30 šuteva na gol u odnosu na uobičajenih možda 18.  Mislim da je to bio najveći broj šuteva u mojoj karijeri.

U uzvratnom meču, Karmen je bila željna da se osveti i svi smo igrali na visokom nivou i krstarili do naše treće titule u Ligi šampiona.

Napuštanje Slagelsea bilo mi je veoma teško. Povezala sam se sa ljudima tamo i imali smo sjajan život. Nažalost, klub nije imao iste finansije i bio je primoran da ponovo krene od nule. Nisam mogla da ih pratim u novom projektu, pa sam otišla u Viborg. Slagelse je ostao u ligi, ali je prešao u Kopenhagen i bilo je kasno da bilo šta promijenim. Međutim, izbor Viborga se pokazao kao još jedna sjajna odluka. Poslije pet godina pronašla sam novi motiv, novu želju da se dokažem i osvojim nove trofeje.

Viborg mi je donio velika slavlja, nove prijatelje i prekretnice. Dvije godine zaredom osvajali smo titulu Lige šampiona – moju četvrtu i petu.

Crna Gora je počela projekat Budućnosti da okupi sve vrhunske igračice na jednom mjestu, da utiče ne samo u klupskim takmičenjima već i u reprezentaciji. Cilj su bile Olimpijske igre 2012. u Londonu da reprezentacija igra zajedno tokom cijele godine. I ispostavilo se da je to bio odličan plan.

Nije bilo lako doći u Budućnost jer sam imala još tri godine ugovora u Viborgu. Nisu htjeli da me puste jer bi to uticalo na njih, na terenu i van njega, ali su vidjeli da je to moja velika želja i na kraju su pristali.

Uvijek sam razmišljala kako bi izgledalo da pobijedim sa Budućnošću. Kako bi izgledalo osvojiti titulu u Podgorici pred našim navijačima koji su uvijek nevjerovatni.

Zahvalna sam što je moja generacija uspjela da dođe do vrha i donese radost Podgorici, da podigne trofej na našem terenu pred našim navijačima i porodicama. Prizori iz Morače 2012. zauvijek su mi urezani u srce, bilo je to ostvarenje sna. Ta posljednja titula je bila toliko posebna jer je to na neki način bio razlog zašto sam se vratila u Budućnost. Bio je to početak naše reprezentativne baze i svega što je uslijedilo do danas, gdje sam ja danas.

Postavili smo temelje rukometu i sportu i apetitu za uspjehom i trofejima. Međutim, kada imate samo 50 registrovanih seniorskih igračica, nema mnogo posla. I danas radimo ogroman posao i u Budućnosti i u reprezentaciji uprkos svemu. Taj naporan rad krunisan je bronzanom medaljom na EHF EURO 2022 i ne mogu biti ponosnija na svoj tim.

Tokom cijele karijere sam sebi postavljala ciljeve. Imao sam na umu ako ih dostignem sa Budućnošću i Crnom Gorom, to bi bilo to. Htio sam da osnujem porodicu. A ima li boljeg načina da završite karijeru nego sa titulom Lige šampiona i srebrnom medaljom sa Olimpijskih igara?

Da budem iskrena, tada sam dobila najbolje ponude u karijeri da nastavim, ali bila sam jaka i rekla sam imam 32 godine.

Poslije toliko godina igranja na vrhunskom nivou i velikog broja mečeva tokom cijele godine, na neki način sam već bila umorna i zasićena. Mislila sam da nikada više neću ući i stajati na rukometnom terenu. Mislila sam da ću uživati u svakodnevnom životu, putovati, brinuti se o djeci i imati „normalan“ posao, ali svaki put je vodio do tog mjesta.

Šest mjeseci kasnije. Prihvatio sam uloga sportske direktorice u Budućnosti i što sam više bila tu. Počela sam kao trener u rukometnoj akademiji, pa kao pomoćni trener do mjesta na kome sam danas – trenera  Budućnosti i selektorke reprezentacije.

Postati majka je bila moja najveća želja u vrijeme odlaska u sportsku penziju i tako sam srećna što imam Leu i Krsta. Majčinstvo me je promijenilo. Osjetljivija sam na neke stvari, lakše opraštam i to utiče na mene. Uvijek su me vodile emocije, ali sada sam još emotivnija. Sa svakim novim iskustvom sazrijevate.

Na kraju, uživam u svakodnevnom životu, putovanjima i brizi o djeci, a rukomet je stalno prisutan u mom životu. Moja djeca rastu uz sport i srećna sam zbog toga. Moja Lea je počela da se bavi rukometom, i oboje su počeli da shvataju ko sam ja, ko im je otac i zainteresovali su se za sport.

Moja porodica je moja najsjajnija medalja i najveća podrška. Moj suprug Petar je bio košarkaš i pratio me je gdje god sam išla. Nije nastavio karijeru u pravcu u kojem bi mogla da ide, ali je odlučio da ću ja biti dominantna u jurnjavi za velikim stvarima. Zahvalna sam mu jer nisu svi spremni na tako nešto, na žrtvu na neki način.

I nastavio je da bude moje uporište čak i nakon što smo dobili djecu, podržavajući me u mojoj trenerskoj karijeri i brinući se o porodici kada sam odsutna. Moj Krsto je imao samo dva mjeseca, još je dojio kada sam morala da idem na EHF Final 4 u Budimpeštu i Petar je sa porodicom ponovo ustao i bio uz mene. Kroz sve trenerske seminare, utakmice, pripreme… On je poseban i jedinstven, ako mene pitate.

Svjestan je koliko mi sve ovo znači, šta moj posao i rukomet znače našoj porodici i nikada nije odustajao. Znali smo da ne možemo oboje biti na tom putu. Bez podrške porodice, ne možete postići velike stvari. Zapamtite to.

S druge strane, dok sam u Podgorici, fokusirana sam samo na svoju porodicu i na trenerski rad. Sa jednim izuzetkom – 2016.

Vratila sam se na teren 2016. pokušavajući da pomognem reprezentaciji na Olimpijskim igrama 2016. u Rio de Žaneiru. Nije mi bilo teško da se vratim poslije dva porođaja i dvoje male djece kod kuće, vjerujem da nije bilo mojih povreda iz prošlosti, bolova u koljenu i više vremena za pripremu, mogla bih da dam više.

Zadovoljan sam svojom igračkom karijerom i svaka odluka koju sam donijela bila je ispravna. Ne bih ništa mijenjala. Možda samo da imam dobra koljena 🙂

Uvijek sam pokušavala da nađem razlog zašto ne bih mogla da izgubim utakmicu. Nešto da me pokreće, da nešto dokažem. Bila sam vrijedna i tvrdoglava i moj karakter me je oblikovao. Bila sam fokusirana samo na rukomet, posvetila sam mu se i živjela za njega.

Pokušavam da prenesem neke svoje misli, viziju i ideje mlađim generacijama. Poručila bih svim mladim igračima da imaju jasne ciljeve. Ne samo kratkoročne već i dugoročni ciljevi. Sanjati veliko i ne plašiti se toga.

Posvetite se tom cilju i dajte sve od sebe da ga ostvarite, bez obzira koliko je teško odustati od nekih stvari. Budite uporni. Biće uspona i padova, ali bez njih nema puta do vrha. I pomažu vam da sazrete u kvalitetne ljude i igrače.

Samo voli ono što radiš.

Klikni i komentariši

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Reklama
 

Ovo morate vidjeti

Više u Rukomet