Intervju
VIDEO Jasna Đoković, pionirka i senatorka našeg ženskog fudbala: Kako je igrati za Crnu Goru – ponos, čast i privilegija
Jasna Đoković je jedna od pionirki i senatorki našeg ženskog fudbala – sa loptom od djetinjstva, kada je to bio “zabranjen sport”, a ponosnih 13 godina članica naše nacionalne selekcije.
Jasna je za FSCG podijelila sjećanja na početke, osjećaje kada obuče dres i čuje himnu Crne Gore, i ponos što je fudbal postao sport za djevojčice.
Kao neko ko je od prvog dana dio reprezentacije Crne Gore, kako vidiš razvoj našeg nacionalnog tima?
“Kao neko ko je od prvog dana tu, mogu dobro da vidim da je napredak ogroman, ništa ne može da se uporedi nekad i sad. Mi smo znale da je to proces odrastanja i sazrijevanja. I mi smo napredovale kao igračice Bile smo strpljive… Imale smo veliku podršku FSCG i predsjednika Dejana Savićevića, koji su nas uvijek podržavali i omogućili nam najbolje uslove da napredujemo”.
Da li si mogla da pretpostaviš da ćeš trajati tako dugo?
“Nisam, trudom, radom i disciplinom, kao i srećom što sam izvjegla povrede još sam tu”
Kakva su ti sjećanja na prvu utakmicu, protiv BIH, 2012. godine?
“To je bilo ostvarenje sna, momenat koji ću pamtiti cijelog života”
Koja utakmica u dresu Crne Gore je na tebe ostavila najveći utisak?
“Svaka je bila posebna i ponosna sam na svaku, svakam mi je važna, ali možda meč protiv Sjeverne Irske u gostima. Igrale smo 1:1, malo nas je dijelilo od pobjede protiv favorita. Bile smo kao jedna, borile smo se, ostavile srce na terenu”.
Kako ste se podizale u teškim momentima i šta vas je motivisalo da dođete do većeg nivoa?
“Mi smo bile djevojčice koje su igrale na našim terenima, znale smo da mora da prođe vrijeme da dođemo do većeg nivoa na kome smo sada. Bilo je bitno da vjerujemo da će doći bolji dani i da vjerujemo jedna u drugu”.
Kakav je osjećaj dok slušaš himnu nakon toliko godina igranja za Crnu Goru?
“To je osjećaj koji ne mogu da opišem – ponos, čast i privilegija”.
Kako su drugi doživljavali tvoju ljubav prema fudbala u doba odrastanja?
“Kao djevojčica uvijek sam se više družila sa dječacima. Voljela sam da igram fudbal sa njima. Sjećam se da me razredna starješina vidjela da igram fudbal i zvala majku, koja je mislila da sam nešto uradila loše. Ispostavilo se da joj je bilo čudno samo to što igram fudbal. Moja porodica je uvijek bila uz mene, podržavala me je na svakoj utakmici za Crnu Goru i klub u kome sam igrala”.
Šta bi poručila djevojčicama koje vole fudbal i žele da se bave tim sportom?
“Da se bave sportom, da vole fudbal i da sanaju velike snove. Drago mi je što su se vremena promijenila, što je sada potpuno normalno da se djevojčice bave fudbal, čak vidim i oduševljenje kod njih. A kada su me ranije pitali – kako to da djevojke igraju fudbal, samo mu kažem – dođite da vidite kako mi to radimo”.
Ovo morate vidjeti
