Intervju
Vjera je dijete Škvera i djevojčica koja ne priznaje granice: Izabrala je vaterpolo i nije zažalila
Kada živiš u Herceg Novom onda i živiš vaterpolo.
Kada u Herceg Novom živiš blizu Škvera onda je vaterpolo i život.
Da li kao ljubitelj tog sporta, aktivni učesnik, navijač – svejedno, vaterpolo je hercegnovska priča. Tradicija. Godinama, decenijama, a ima i vijek.
Ipak, rijedak je slučaj da je vaterpolo sportski izbor jedne djevojčice.
Vjera Bulajić je, ipak, izuzetak – Vjera je „prava“ vaterpolistkinja, koja je nedavno igrajući u timu sa dječacima, generacija 2009. i mlađi, kompletirala crnogorsku duplu krunu.
Vjerina priča je tipična sa Škvera.
“Od malena smo odlazili na utakmice prvog tima Jadrana, živimo pored bazena, svidjelo mi se”, kaže Vjera, ali uz bitnu napomenu:
“I tetka mi se bavila vaterpolom”.
Njena tetka je Ivana Ćorović, koja se iz Herceg Novog zbog vaterpola preselila u Beograd, i postala legenda selekcije Srbije, dugogodišnja kapitenka reprezentacije, a od 2020. trenerica.
Vjera je, uz tetku, zavoljela vaterpolo.
“Tetka je imala dosta uticaja, zavoljela sam vaterpolo gledajući i njene utakmice, vodila me je i na kampove na kojima je bila trener, tako da je sve to uticalo da se odlučim da se oprobam u tom sportu i nisam zažalila”, kaže Vjera.
“Trenirala sam i plivanje prije vaterpola, takmičila se i osvajala medalje, ali mi je postalo dosadno i nisam željela da mi mama bude trener”, iskrena je mala šampionka.
I tako je počela njena karijera, uz dječake.
“Bilo mi je super, od prvog dana sam. Bila sam svojom generacijom u timu. I inače se družimo, idemo u školu zajedno. Možda je bilo malo čudno svima na početku što sam djevojčica u ekipi, ali kako je vrijeme prolazilo postalo je normalno. Uvijek smo bili prava ekipa”.
Nakon osvojene duple krune vrijeme je, međutim, za rastanak. Vjera više ne može da igra u muškim timovima, u Crnoj Gori nema ženskih…
“Žao mi je zbog toga, ali drago mi je da sam uopšte imala priliku da treniram i budem dio uspješnih ekipa i Jadrana, klub za koji je vezana cijela moja porodica”, ističe ona.
Ali, od vaterpola ne želi da odustane – vjerovatno se seli preko granice, ali blizu kuće.
“Planiram da nastavim u ženskoj ekipi Juga iz Dubrovnika”, kaže Vjera.
Njen primjer je dokaz da ljubav prema sportu nema granice, da u 21. vijeku ne postoje i ne treba da postoje podjele na muški i ženski sport.
“Svako bi trebalo da se okuša u sport koji mu se dopada, ali djevojčice ne treba da odustanu od nekog sporta ako se taj sport smatra za muški. Vaterpolo je lijep sport, zdrav, puno se putuje i lijepo se družimo. Nekad je teško, kao i u svemu kada želite da postignete nešto”, ističe Vjera uz poruku:
”Djevojčice, trenirajte ono što volite i što vas čini da budete srećne i zadovoljne”.
