Zahvaljujući atletici izgradila je karakter, ali joj braća nisu oprostila rani završetak karijere

Porodica Pešić dala je crnogorskoj atletici tri perjanice!

Darko, Dragan i Danijela iz malog Cetinja stigli su da se nadmeću na najvećim svjetskim takmičenjima.

Porodična kuća Pešića nalazi se na nekoliko stotina metara od Sportskog centra i stadiona, pa ni ne čudi što su svi odlučili da se bave sportom.

Danijela je ipak iznenadila sve odlukom da prekine karijeru.

„Prilično rano sam odlučila da prekinem atletsku karijeru, s obzirom na to da su to godine kada se postižu najbolji rezultati (24) i to je nešto što mi braća ni dan danas ne mogu oprostiti:). Uvijek su smatrali, kao i mnogi treneri, da sam talentovanija od njih i da svoj potencijal nisam iskoristila u mjeri u kojoj su mi to predviđali,“ otkriva Danijela za „Sportfem“ i dodaje:

„Navikla sam se na zivot bez profesionalnog sporta, ali me konstantno prati osjećaj da mi fali jedna obaveza – trening. Ipak, sport je moj životni poziv, ono u čemu najviše uživam, ma u kom svojstvu se istim bavila. Jedino zbog čega žalim je što sam vrlo rano i u momentu kad sam napravila najbolje rezultate, prestala. Prosto je došlo do zasićenja. Mnogi naši sportisti nemaju tu privilegiju da treniraju sa jednim od najboljih trenera na svijetu. Ja tu šansu nijesam iskoristila u potpunosti.“

• 

Sport joj je omogućio mnogo toga. Zbog toga je i Danijela pravi primjer zašto je bitno promovisati sport djevojčicama i usmjeravati ih da počnu da treniraju.

„Zahvaljujući atletici, izgradila sam karakter. Putovanja i iskustva sa takmičenja, kontakt sa sportistima iz raznih sportova, sportskim radnicima, učinili su da mnogo naucim. Upoznala sam mnogo cijenjenih ljudi iz različitih oblasti i to je nešto što nema cijenu. Atletika kao individualni sport, koji pritom nije ni profitabilan, zahtijeva maksimalnu angažovanost i oslanjanje jedino na sebe. U kolektivnom sportu mozete i pogriješiti, a da ne osjetite posljedice, u atletici se protiv drugih borite sami. Mislim da mi je ta borbenost danas pomogla da prevaziđem neke teške životne gubitke, za koje smatram da u drugom slučaju, ne bih prevazišla.“

Danijela se posvetila najtežoj atletskoj disciplini – višeboju. Raznovrsnost i opšti talenat zajednički je za sve Pešiće.

„Najljepši momenat koji pamtim je bio kada su mi saopštili da sam postala dio nacionalnog tima na ekipnom prvenstvu Evrope. Imala sam samo 15 godina, bila sam najmlađa među svim tim seniorima. Nakon toga sam ozbiljnije počela da shvatam atletiku i uživala sam u svakom takmičenju gdje sam nastupala za reprezentaciju. Vrlo sam ponosna na neke nacionalne rekorde koji su u mom vlasništvu, narocito kada je u pitanju disciplina koju najvise volim – petoboj“, priča nam Danijela i prisjeća se još detalja:

„Ipak, najljepši ali i jedan od težih perioda je bio kada sam sa 18 godina, sa Darkom otišla za Novi Sad u AK Vojvodina. Bili smo kod čuvenog trenera Gorana Obradovića (Darko i dan danas) zajedno sa Ivanom Španović i Mihailom Dudašem. Sportisti znaju o kom procesu se radi, zajedno smo proživljavali dobre i loše dane, odricanja, povrede, loše rezultate, radosti.. To je period koji ću jednog dana rado prepričavati svojoj djeci.“

Zanimalo nas je i kako su svi počeli da se bave atletikom.

„Tokom svojih dječačkih dana, naš otac se kratko bavio atletikom i u tom kratkom periodu uspješno. Kad smo bili djeca, vodio nas je na razne sportske događaje, a na selu smo imali običaj da bacamo koplje napravljeno od drveta. Upražnjavali smo razne atletske discipline a da nismo mnogo obraćali pažnju da pripadaju upravo atletici. Tako smo u 4. razredu osnovne skole, na času fizičkog vaspitanja, Darko i ja bili uočeni od strane nastavnika Iva Popovića, koji nas je uputio na sport koji danas živimo. I to ni manje ni više, na disciplinu viseboj. Dragan se kao mlađi, naknadno pridružio nama.“

Uprkos tome što joj je bavljenje atletikom oduzimalo mnogo vremena, nije odustala od škole. Završila je fakultet.

„Mislim da je većini roditelja, ma koliko njihovo dijete bilo uspješno u sportu, ipak na vrhu liste prioriteta obrazovanje. To je bio slučaj i sa nama. Diplomirali smo na Fakultetu sa sport i vrlo sam ponosna i zahvalna roditeljima sto su nam pomogli da lakše ostvarimo ciljeve i ispunimo sve obaveze. Mlađi brat je tada studije nastavio u Americi, gdje je i danas.“

Danijela je nakon završetka karijere počela da radi u Košarkaškom klubu Lovćen. I dalje je u sportu, ali kaže da je sada tamo gdje ima mnogo manje stresa.

„Imala sam sreću da učim od trenera koji vazi za jednog od najboljih u svijetu ali i kroz svoje discipline i iskustvo. I mogu reći da jedva čekam da sve to primijenim i u našoj zemlji. Svakako da vrlo rado i sada pomognem sportistima koji od mene zatraže savjet. U administraciji lično imam daleko manje stresa, a to što sam bila sportista mi je svakako olakšica u ovom poslu. Drago mi je sto sam okružena ljudima koji me poštuju i koje ja poštujem.“

Danijela kaže da trenutno ne razmišlja o mogućnosti da postane trener.

„Imam odredjene planove, jer znam koji su mi dometi. Splet nekih životnih okolnosti učinio je da sam morala biti na Cetinju, ali svakako da planiram dalje. Za sada nijesam razmisljala o tome da budem trener u AK „Lovćen“, iako me mnogo sportista, roditelja, naših sugradjana ubjeđuju da promijenim mišljenje. U svakom slučaju, Lovćen je moj prvi klub, klub u kom sam napravila prve važne korake a saradnja sa trenerom Ivom Popovićem je uvijek bila na korektnom nivou, odnos pun poštovanja, te samim tim ne sumnjam da ćemo jednom opet nastaviti saradnju.“