Pratite nas

Rukomet

Žene u srcu igre: Odlučnost Bojane Popović

foto: IHF

‘Žene u srcu igre’ rubrika je EHF-a tokom odbrojavanja do početka Evropskog prvenstva za žene, u čijem su fokusu nekadašnje rukometne zvijezde koje su s prestankom karijere prešle u nove uloge.

U četvrtom izdanju predstavljamo Bojanu Popović, nekadašnju vrhunsku igračicu sa olimpijskim srebrom iz 2012. i šest naslova EHF Lige šampiona, danas glavnim trenerom Budućnosti i selektorkom Crne Gore.

Uz Sloveniju i Makedoniju, Crna Gora će po prvi put biti domaćin Evropskog prvenstva za žene. Najbolje evropske igračice igraće srcem za trofej, a ljubitelji rukometa imaće jedinstvenu priliku bodriti svoje reprezentacije s tribina u pohodu na novi uspjeh.

Jedna od igračica koja je bila dio najvećeg crnogorskog rukometnog uspjeha sada vodi reprezentaciju. Šestostruka osvajačica Lige šampiona, tri puta najbolji strijelac elitnog evropskog takmičenja, najnagrađivanija sportiskinja Danske i Crne Gore, osvajačica bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu 2001. sa SR Jugoslavijom, srebrna s Olimpijskih igara 2012. s Crnom Gorom i jedini ženski selektor na Evropskom prvenstvu za žene 2022. i u Ligi šampiona, Bojana Popović.

Bojana Popović bila je ključna za uspjehe Budućnosti i Crne Gore. Strastvena igračica, a sada trener, živi i diše rukomet, iako je nekada mislila da se time neće baviti. Danas je ponosna majka zahvalna na podršci svoje porodice koja je ključna komponenta uspjeha. Na početku karijere upravo je jedna članica porodice uticala na nju da se posveti rukometu.

“Bila su druga vremena kad sam bila dijete. Mi smo se u školi bavili svim sportovima. Nismo morali ovako rano birati koji će nam sport biti broj jedan. Bavila sam se atletikom, fudbalom i košarkom. Naši profesori su nam pokazivali koliko je sport važan za nas. Tek sam u desetoj godini odlučila da se bavim rukometom jer ga je igrala moja sestra. Odlučila sam da joj se pridružim na treningu“, kaže Bojana Popović.

foto: Dejan Starčević

Od kada je odabrala rukomet u Nišu, svom rodnom gradu, i zaigrala u DIN Niš, prešla je dug put. Jedna je od četiri igračice u istoriji koje su uspjele osvojiti šest naslova Lige šampiona i to joj je uspjelo sa tri kluba: Budućnost, Slagelse i Viborg. Njen specifičan stil igre, uloga lidera na terenu i stremljenje ka vrhu, svrstali su je među najbolje rukometašice u istoriji. Kako trener Bojana gleda na igračicu Bojanu?

“Volelja bih imati jednu Bojanu u svom timu”, našalila se Bojana. “Bilo bi lakše s nekim potezima na terenu i taktikom. Otkad sam postala trener, moja uloga je da podučavam mlađe igrače. Kada ste trener, uvijek tražite jednog iskusnog igrača koji će biti vođa drugima, karika koja povezuje cijelu ekipu. Vaša uloga trenera je pronaći igrača za budućnost, igrača koji će biti taj vođa, nekad se igrač rodi, a nekad je vaš posao da ih usmjerite na pravi put“, kaže Popović.

Nakon deset godina u Danskoj, iskusna rukometašica vratila se u Budućnost 2010. zbog ambicioznog projekta povezivanja kluba i reprezentacije, s velikom željom za osvajanjem trofeja. Dvije godine kasnije, Popović je bila dio velikog crnogorskog uspjeha prije nego što je završila svoju bogatu karijeru. Danas je poznajemo kao trenera, ali 2012. nije ni pomišljala da će biti na tom mjestu.

“Nikad nisam mislila da ću biti trener. Kada sam 2012. nakon Olimpijskih igara završila rukometnu karijeru, bila sam malo umorna od rukometa. Nakon toliko godina na vrhunskom nivou i ganjanju vlastitih ciljeva. Deset godina u Danskoj je brzo prošlo i odlučila sam da se vratim u Budućnost da prije rastanka osvojim još jedan trofej s klubom i reprezentacijom, što smo i uspjeli.“

“Moja odluka je bila da nakon odlaska u penziju ne budem toliko blizu rukometa jer sam u posljednje dvije godine živjela i disala rukomet. Trebao mi je odmor. Nakon šest mjeseci shvatila sam da mi rukomet nedostaje i nakon nekoliko telefonskih poziva, pridružila sam se kao sportska direktorka. Vremenom sam počela da pomažem mladim igračicama i shvatila sam da sve ide u smjeru trenerskog posla. Znala sam da ako želim da nastavim i dobijem sve potrebne licence, moram da se vratim u školu i dobijem diplomu“, kaže Popović.

foto: Stefan Ivanović

Bojana Popović zna koliko je važna uloga trenera. Svoje iskustvo i znanje prenijeti na mlađe igračice, još nesvjesne svega s čime se mogu susresti u svojoj karijeri. Zato Popović ističe da joj je rukometna taktika najlakši dio svakodnevnog posla.

“Lakše je kad si igrač. To zna svaki trener koji je igrao na vrhunskom nivou. Za mene kao trenera rukomet je najlakši dio trenerskog posla. Na treningu će raditi oni koji žele da rade. Za trenera tu ima više psihologije, razumijevanja njihovih želja, razumijevanj njihovih problema, u ženskom rukometu još više. Svakog mjeseca imamo jedan izazovnu nedjelju, hormoni, svi dolaze iz različitih sredina, morate imati drugačiji pristup za svakog pojedinca. Zato mislim da je mala prednost ako je trener žena.“

“Mlađi igrači danas nemaju jasne ciljeve. To je ono što ih na neki način usporava u razvoju. Mnogo toga žele postići prerano. Ja sam znala što želim u karijeri, težila sam najboljem i bila sam strpljiva. Dakle, naš posao kao trenera je da im budemo podrška i brinemo se o njima, kako na terenu tako i izvan njega. To je posebno važno u Crnoj Gori jer imamo malu rukometnu bazu. Mi smo mala zemlja i ako želimo nastaviti s dobrim rezultatima, moramo voditi računa o svim našim igračima“, objašnjava Popović.

Ove godine obilježava se i deseta godišnjica zlatne generacije koja je 16. decembra 2012. pobjedom nad Norveškom 34:31 nakon dvostrukih produžetaka osvojila evropsku krunu. Bojana Popović nije bila dio reprezentacije jer se penzionisala samo četiri meseca prije, nakon osvajanja srebrne medalje na Olimpijskim igrama, ali kaže da ne žali ni za čim. Svaku medalju za reprezentaciju treba proslaviti.

“Oprostile smo se Maja Savić i ja. Bile smo najveća podrška djevojkama. Nije bilo lako, ali ne žalim ni zbog čega. Svi trebamo biti ponosni na medalju za Crnu Goru, bili mi dio toga ili ne. Oprostila sam se nakon Olimpijskih igara i ekipa je pokazala da je medalja rezultat velikog rada koji smo radili u te dvije godine prije nje. Dokazale su da je svaki bivši i sadašnji igrač važna karika u izgradnji uspjeha reprezentacije. Svi smo bili izuzetno srećni i ponosni“, kaže Popović.

foto: Stefan Ivanović

Bojana Popović jedna je od rijetkih trenera koje su bile dio velikih rukometnih takmičenja. Na posljednjem Svetskom prvenstvu 2021. u Španiji bila je jedna od četiri ženska selektora, ali na Evropskom prvenstvu za žene 2022. je jedina. Jednako kao i u Ligi šampiona, gdje predvodi Budućnost. Mnogo je ženskih trenera u rukometu, ali najviše rade s djecom i, ili su u nižim rangovima takmičenja. Vrhunskom rukometu nedostaju žene kao treneri i selektorke.

“Mislim da njihovo vrijeme dolazi i da će do tih promjena uskoro doći. Puno je više žena sudija, delegatkinja i sve je više žena na važnim pozicijama u rukometu, a ne bi trebalo biti puno drugačije niti u trenerskom poslu. Mislim da bi bilo odlično za razvoj ženskog rukometa da imamo više ženskih trenera na vrhunskom nivou. Puno je bivših vrhunskih igračica koje su izvrsni treneri i koje mogu prenijeti znanje drugima“, započinje temu Popović.

“Za žene to može biti teško. Nakon što završite igračku karijeru mnoge od nas žele postati majke. Tu izgubiš par godina, pa ako želiš da započneš trenersku karijeru moraš završiti školu da dobiješ licencu, što takođe traje par godina. Mnogi od njih odustanu, nažalost.“

Bojana Popović nije odustala. Bila je uporna kao nekada na terenu i uz pomoć porodice ostvarila je još jedan zacrtan cilj.

“Sve sam radila paralelno. Rađala sam, učila i trenirala mlađe igračice. Bilo je jako teško. Porodica, škola i rukometni teren je sve što imate u životu. Mnogo ste odsutni, neko mora preuzeti dio porodičnog posla na svoja leđa, u mom slučaju je to bio suprug koji je imao pomoć ostatka naše porodice. Ako želite ostvariti taj san, morate uključiti cijelu svoju porodicu. Srećna sam što to imam i prihvatila sam takav život.“

Crna Gora je prvi put, zajedno sa Slovenijom i Makedonijom, domaćin Evropskog prvenstva za žene. Crnogorske rukometašice imaće priliku da ostvare još jedan uspjeh ženskog rukometa pred svojim navijačima, koji su poznati kao veliki ljubitelji rukometa.

“Uvijek je sjajno igrati kod kuće. Domaći teren daje prednost i nadam se da će ljudi iz Podgorice i Crne Gore to prepoznati. Znam da u današnjoj ekonomiji nije lako kupiti ulaznice, ali nadam se da će oni biti naš osmi igrač i dati nam dodatni vjetar u leđa protiv Španije, Poljske i Njemačke. To mnogo znači“, kaže Popović.

Izazovna grupa za ekipu Crne Gore, ali izabranice Bojane Popović mogu držati korak sa svima ako sve budu spremne i reprezentacija bude kompletna.

foto: Stefan Ivanović

“Imamo tešku grupu i samo se nadam da ćemo proći bez povreda. Onda možemo sanjati nešto. U posljednje dvije godine imali smo dosta promjena u reprezentaciji i problema s povredama. Imamo malu rukometnu bazu i teško je ako nemate sve igrače na raspolaganju, te važne karike za uspjeh.“

“Poređenja radi, cijela naša zemlja ima nešto malo veći broj ljudi koliko Norveška ima registrovanih rukometašica. Kad da objavim spisak igračica za EHF, mučim se da pronađem svih 35 imena. Zato se nadam da će ljudi prepoznati našu strast i podržati nas u Podgorici, a nadam se kasnije i u Skoplju ili Ljubljani“, zaključuje Popović.

Klikni i komentariši

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Reklama

Ovo morate vidjeti

Više u Rukomet