Milka Bjelica je godinama bila jedan od lidera naše košarkaške reprezentacije. Sada je uspješna košarkaška menadžerka, a u intervjuu za Sportfem pričala je o karijeri, neispunjenoj želji da osvoji medalju u dresu Crne Gore, sportskoj porodici iz koje dolazi, uz neskriveno zadovoljstvo što je mogla da govori o svemu kroz što je na i pored košarkaškog terena prošla za prethodne više od dvije decenije.
Karijeru je počela na Malom Kalemegdanu, u dresu Crvene zvezde.
„Za mene je veliko prijatno iznenađenje vaš poziv za intervju i stranica koju vodite, a koja se tiče prije svega ženskog sporta u Crnoj Gori. Ja sam Zvezdino dijete, a slavu sportskog drustva uglavnom je nosio ženski košarkaski klub koji je bio i klupski prvak Evrope, tako da smo pored te najbolje košarkaške škole istovremeno učene da budemo ponosne što se bavimo možda i najljepsim sportom, što sam košarkašica najslavnijeg ženskog tima sa naših prostora i što polne diskriminacije nije bilo u tadašnjoj Crvenoj zvezdi. Postojala je razlika u platama igrača i igračica evidentno, ali slava i respekt je bio isti“, rekla je Milka na početku razgovora za Sportfem.
U reprezentaciji naše zemlje ostavila je dubok trag, ali nije preboljela što nije osvojila makar jednu medalju u dresu Crne Gore.
„Najbolnija tema mi je reprezentacija Crne Gore, jer smatram da je to projekat koji nisam uspješno završila. Jednostavno sam samo igrala za reprezentaciju Crne Gore i s obzirom na moj igrački kvalitet, nisam državi donijela medalju, a moralo je da se to desi po svim zakonima prirode. Ušla sam u istoriju, postigla prve poene za Crnu Goru u njenom prvom zvaničnom turniru, na pretkvalifikacijama za prvenstvo Evrope i to je baš lijep osjećaj koji budi lijepe uspomene i emocije, ali sve ostalo je prosto, po meni nekvalitetno iskorišćeno vrijeme.“
Smatra da nisu napravljene promjene u pravom trenutku.
„Mislim da je nakon prvog Evropskog prvenstva gdje nije osvojena medalja, morao da se pravi ozbiljan rez. Koliko god on bolan bio za nekoga, morao je da se desi. Postoje nagrade za minuli rad, ali savremeni sport ne trpi minulo već samo ono što je aktuelno i što donosi rezultat na duže staze. Potrošiti 10-15 godina samo na učestvovanje nije neki posao. Bez obzira koliko bili mali i koliko registrovanih igrača imali, smatram da je to sa malo boljom organizacijom ili jednostvno boljim trenerima moglo da bude berićetnije.“
Ne prati nacionalni tim kao nekad, ali je ispratila meč odluke u kvalifikacijama za prvenstvo Evrope.
„Nisam previše pratila aktuelno stanje u reprezentaciji, nemam nekih dodirnih tačaka sa njima, ali moram priznati da me je oduševila utakmica sa Švedskom i sjajna igra Jelene Dubljević, koja je tako reći sama obezbijedila plasman na Evropsko prvenstvo. Isto tako i stručni stab je pojačan sa trenerom iz muške kosarke i mislim da to može da donese samo dobro. Svakako Crna Gora je ostavila trag u evropskoj kosarci još iz našeg vremena, ali definitivno se moraju angažovati stručnjaci koji će se baviti tim djevojčicama, koji ce ih učiti kosarci, ali isto tako i životnim vrijednostima i koji će ih pripremiti za profesionalni život i rad koji ih čeka u inostranstvu. Dobra stvar je što je ženska košarka na svjetskom nivou u velikom padu i što je sistem takmičenja takav da vam daje mogućnost da sa dvije dobre utakmice uđete u završnicu takmičenja, što ide na ruku reprezentaciji Crne Gore i nadamo se da će iskoristiti šansu.“
Ne dopada joj se trenutna situacija u ovom sportu.
„Gledajući sadašnju žensku košarku i devojke koje se njome bave, njihove statuse u klubovima i sportskim društvima, trenere koji ih vode i znanje koje im prenose, dolazim do zaključka da je opstanak ženske košarke kao profesionalnog sporta pod velikim znakom pitanja.“
Poslije uspješne igračke karijere, Milka je odlučila da se oproba na menadžerskom polju.
„Trenutno sam sportski agent i bavim se tim već nekoliko godina. Pošto sam prilično ambiciozna smatram dosadašnji period uhodavanjem i učenjem zanata. Vrlo je zahtjevan poziv i mogu slobodno reći da je muški posao, ali pošto volim izazove onda mi ne pada teško i moram priznati da nisam osjetila do sada neku preveliku diskriminaciju u direktnim razgovorima i smatram da je to kao na terenu, igrač je igrač bez obzira na pol, godine, nacionalnost… Bitno je da pokažeš volju, talenat i upornost, a sa vremenom dolaze nagrade.“
Milka je iz sportske porodice. Ona i brat Milko, inače reprezentativac Crne Gore, izabrali su košarku, dok sestra Ana igra odbojku na visokom nivou.
„Bjelice su već dvije decenije kao porodica prilično prisutni na sportskim manifestacijama regiona, Evrope pa i svijeta. Milko i ja pokrivamo košarkaške terene, a Ana odbojkaške i mislim da nam je najveća radost, a i najveća tenzija praćenje utakmica jednih drugih. Pošto već tri i po godine nisam aktivna onda ustvari meni pripadne taj najteži dio, da pratim i da se nerviram. Naši roditelji su najbolji primjer “menadžera” jer su odgajili, ispratili, iškolovali troje sportista visokog nivoa, tako da menadžerski posao mi nekako dolazi prirodno, a naročito kada su u pitanju “projekti”, mladi igrači koji imaju talenta, jer samo iz ličnog iskustva i iskustva mog brata i sestre, mogu mnogo da doprinesem njihovom razvoju kako košarkaškom tako i socijalnom i mentalnom.“
I nakon duge karijere ne može, a da ne odigra po neku partiju basketa za svoju dušu.
„Iza mene je 20 godina košarkaške karijere, evropske uglavnom. U mnogo timova sam igrala i u mnogo zemalja i stvarno imam pregršt uspomena i prijatelja. Stvari koje novac ne moze da kupi. Redovno igram sa muškarcima, bivšim profesionalcima “baskete” tj 5 na 5 i tu nadoknadim nedostajanje utakmica, ali isto tako kao menadžer posjećujem mnogo utakmica i treninga i mogu vam reći da se najljepše osjećam kada udjem u halu, bilo kao igrač bilo kao gledalac.“
Za kraj je pohvalila projekat Sportfema.
„Sportfem projekat je odličan, nadam se da ćete pomoći da ženska košarka krene starim stazama uspjeha, da bude dio sjaja ženskog rukometa Crne Gore i da prosto opstane! Veliki pozdrav i podrška sa moje strane, uz vas sam kada god i koliko god mogu“, poručila je Milka Bjelica.
