„Pogledaj je, ona se ni ne trudi“, „Misli da će pobijediti samo zato što je prepotentna“, „Nikad nisam vidio neprofesionalnije ponašanje“…
To su bili samo neki od komentara koje je Šerika Džekson čula nakon svoje trke na 200 metara prošle godine na Olimpijskim igrama u Tokiju. Jamajčanki u karijeri nije nedostajalo medalja. Ali, nikada nije uspela da osvoji titulu u pojedinačnim disciplinama i mnogi su vjerovali da je dostigla limit i da nema odliku da bude šampion.
Prošle godine na 200 metara u Tokiju je ušla kao jedna od favoritkinja, a nije uspela da uđe ni u polufinale zbog svoje arogancije. U kvalifikacionoj trci, odlučila je da uspori na polovini i u posljednjih 40 metara… Valjda je mislila da je niko ne može stići. Ishod – Italijanka Kantari joj je “ukrala” 3. mjesto i eliminisala je.
Sat je pokazao da su obje djevojke trčale 23,26, ali je Džekson bila “kraća” za 4 milimetra (analiza je pokazala 23,251 za Italijanku i 23,255 za Jamajčanku). Nije se kvalifikovala ni rezultatom. Ona je razočarala svoje sunarodnike samo 24 sata nakon bronze na 100 metara uglavnom zbog svog nadmenog stava.
Trebalo je skoro godinu da se 28-godišnjoj sprinterki iz Sent Ane na Jamajci vrati motiv. I to je učinila na briljantan način osvojivši – konačno – svoju prvu pojedinačnu titulu svjetske šampionke, postavljajući drugo najbolje vrijeme svih vremena na 200 metara sa vremenom 21.45.
Tako je postala prva atletičarka u istoriji koja je osvojila medalju u sva tri sprinta na Svjetskom prvenstvu (100m, 200m, 400m), ali i u obje štafete (4X100m, 4X400m). Jedinstveno dostignuće za sportistu koji je do sada imao zlato samo u timskom takmičenju.
Živjela je u sjenci Šeli En Frejzer-Prajs i Ilejn Tompson-Here, morala je mnogo toga da promijeni u svojoj karijeri. Krenula je sa 400 metara i 2015. godine u Pekingu osvojila bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu. Polako je počela da trči 200 metara. Ali nije bila uspješna i vratila se na 400 metara, gdje je osvojila još jednu bronzu na prethodnom šampionatu svijeta u Dohi.
Ali, prošle godine, prije Olimpijskih igara, Stiven Frensis, trener Asafe Pauela, ušao je u njen život. Ubijedio ju je da ostavi 400 metara iza sebe i krene na 100, ali i 200 metara.
Nedugo zatim, prvi put u karijeri je trčala brže od 10,80 na 100 i brže od 22 sekunde na 200 metara. Ako se uračuna da je 400 metara trčala ispod 49,50, jasno je da je ona jedna od najboljih sprinterki ikada.
U svim mlađim uzrastima osvajala je zlatne medalje, ali ne na svjetskim prvenstvima. Zlato iznova i iznova na Panameričkim, Sjevernoameričkim i Karipskim igrama.
Sa štafetom je uzela zlato na vrhunskom nivou, ali joj to nije bilo dovoljno i Fransis joj je dao motivaciju.
Željela je da dokaže da to može sama. Judžin je bio njena šansa. I zgrabila ju je. Ona je svjetska šampionka…
