Intervju
VIDEO Od Bubamare od kapitenke i liderke, Slađa Bulatović: Sve bih ponovo, istom željom i strašću
Slađana Bulatović, dugogodišnja kapitenka ženske fudbalske reprezentacije Crne Gore, u razgovoru za FSCG prisjetila se početaka, govorila o osjećaju koji je imala i koji ima kada obuče dres nacionalnog tima, o budućnosti ženskog fudbala…
Kako su izgledali tvoji fudbalski počeci?
Bila sam jedina djevojčica u školi futbala Bubamara. Mnogo dječaka, a ja jedina. Bilo je neobično, ali ispostavilo se da je bila dobra odluka. Zatim je, nakon nekoliko godina, osnovan ženski klub, a do tada sam trenirala sa dječacima i igrala turnire sa njima.
Koliko je bilo teško da se izboriš sa svim preprekama i da li si nekad pomišljala da odustaneš?
Naravno da je bilo i prepreka, i poteškoća, a prije svega predrasude. Kao dijete nisam znala najbolje da se snađem u tim situacijama. Međutim, imala sam podršku porodice i prvog svog trenera Ranka Asanovića. Predrasude su bile jedino što me je boljalo. Komentari roditelja, podrugivanje dječaka, jer sam bila jedina djevojčica, ali nisam dala to da me omete. Ja sam i tada imala cilj i želju, i nisam htjela da odustanem zbog toga, jer je za mene bilo najvažnije da radim šta volim.
Kakva su ti sjećanja na prvo okupljanje reprezentacije i prvu utakmicu?
Bila sam djevojčica, imala sam 17 godina. Prvo okupljanje ženske futbalske reprezentacije bilo je u Baru. Igrale smo prijateljsku utakmicu sa Bosnom i Hercegovinom. Osjećaj kada sam prvi put obukla dres reprezentacije Crnoje Gore ne može da se poredi ni sa čim. I dan dana imam isti osjećaj.
Da li si vjerovala da ćeš trajati toliko dugo i kao kapitenka predvoditi Crnu Goru na ovom nivou, u B Ligi nacija?
Htjela sam, prije svega, da postanem poznata fudbalerka, ne da bih bila popularna, već da ostvarim ambicije I da dokažem da i djevojčice mogu da se bave onim što im je u tom vremenu bukvalno bilo zabranjeno. A da ću biti kapitenka, nisam razmišljala o tome, samo sam htjela da budem dio reprezentacije, da se bavim onim što volim i što me čini srećnom.
Kako vidiš budućnost ženskog fudbala u Crnoj Gori?
Mislim da Crna Gora ima perspektivu. Ima mnogo djevojčica koje su jako talentovane i koji imaju svijetlu budućnost, ali one moraju same da vjeruju u to, da budu uporne i vrijedne. Kada sam ja počinjala, ženski fudbal je bio na marginama, sada je sve drugačije. Drago mi je da smo moje saigračice iz reprezentacije i ja na neki način uspjele da doprinesemo toj promjeni, itekako važnoj za ženski fudbal. Drago mi je što će djevojčice u narednom periodu imati i bolju infrastrukturu, i bolje treninge, i jake utakmice, tako da će imati priliku da se dokažu i na većoj sceni i lakše da uspiju u namjeri da postanu profesionalne fudbalerke.
A ti – kada vratiš film, da li bi sve ponovo?
Sve bih ponovo, istom željom i strašću.
Ovo morate vidjeti
