Bivša teniserka Ana Ivanović, svojevremeno najbolja na svijetu, bila je gošća emisije „(Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem“, a u prvom dijelu razgovora otkrila je brojne detalje iz života i blistave karijere.
Osvajačica Rolan Garosa govorila je o životu nakon tenisa, velikoj podršci roditelja, uspjesima, ali i porazima koji su je oblikovali i pomogli joj da stigne do svjetskog vrha.
Okrila je da je pred kraj karijere imala “velike napade panike” na terenu i da zbog odluke o povlačenju sa samo 29 godina nikada nije zažalila.
„Taj momenat mi nije nedostajao. Možda upravo zato što sam mnogo vremena provodila u borbi protiv sebe zbog toga što sam bila u centru pažnje. Taj dio je bio uklonjen. Posljednjih godina imala sam jako velike napade panike kada bih izlazila na teren. Nikada nisam pričala o tome… A ljudi u se pitali šta se odjednom događa usred meča, zašto padnem, a u stvari u meni se javi panika i više ne mogu. Obuzme me strah da sjutra ponovo moram da izađem i igram pred ljudima“, otkrila je.
Ivanović je priznala da odlazak iz tenisa nije bio jednostavan, ali da je osjećala da je došao pravi trenutak.
„Naravno da nije bio lak korak i nije bilo lako ostaviti tenis, jer ipak od pete godine to je moj život, moja prva ljubav, nešto što sam stvarno voljela i u čemu sam bila veoma dobra. Ali, imala sam osjećaj da je to pravi momenat za mene. Željela sam nešto drugo, da slijedim neke druge puteve koje sam vidjela da mogu…“
„Nedostaju mi veliki turniri, nedostaje mi to takmičenje, nedostaje mi taj osjećaj, taj adrenalin, ali ne žalim zbog svoje odluke. Veoma sam srećna tu gdje sam sada.“
Prisjetila se i svojih sportskih početaka, naglašavajući koliko su joj roditelji od prvog dana bili najveća podrška.
„Tata je igrao košarku i bio je veoma talentovan, ali njegov otac ga nije podržavao i nije smio da se bavi sportom jer je u to vrijeme bilo važno studirati i imati posao. Kada sam ja krenula da se bavim sportom, tata je od početka govorio: ja te vodim na treninge, podržavam te ako je to tvoja vizija. Nikada nisam imala nikakav pritisak. Samo podršku.“
Govoreći o djetinjstvu, otkrila je i trenutak koji je promijenio njen teniski put. Iako je tada bila djevojčica, veoma zrelo je objasnila roditeljima zašto želi da pređe sa grupnih na individualne treninge.
„Već sam nekoliko puta mamu i tatu pitala mogu li da idem na individualne treninge. Rekli su da je to mnogo skupo i da oni to ne mogu. Taj jedan dan nikada neću zaboraviti… Mama je kuvala, došla sam do nje i rekla da moram nešto da joj kažem: želim da treniram individualno, ali ako mislite da nema para za to, onda je bolje da prestanem jer bacate novac. Jer ako nastavim da treniram u grupi, vi i dalje plaćate, a ja ne napredujem – tako da to nema nikakvog smisla.“
„Mama me pomilovala po glavi i rekla: dobro, mila, vidjećemo. Sljedeće nedjelje sam krenula na individualne treninge.“
Prisjetila se i finala Rolan Garosa 2007. godine i poraza od Žastin Enan.
„Porazi su za mene bili kraj svijeta. Nikada neću zaboraviti taj poraz od Žastin gdje sam se, što se kaže, oduzela, zato što sam igrala super tokom cijelog turnira… i dođem u finale… i odjednom shvatim gdje se nalazim, šta se dešava i više nisam mogla da izbacim lopticu za servis, nisam mogla da se pomjerim, noge su mi se oduzele.“
Kasnije je doživjela još jedan težak poraz, u finalu Australijan opena protiv Marije Šarapove.
„To mi je bio jedan od težih poraza zato što sam se osjećala spremnom…”.
Godinu nakon izgubljenog finala osvojila je Rolan Garos i postala prva igračica svijeta.
“Te 2008. godine, dosta stvari mi je već kliknulo. Imala sam i iskustvo. Taj turnir uopšte nije bio lagan… U finalu sam znala da je Safina umorna jer je isto imala jako težak put do finala. Iskoristila sam iskustvo koje sam imala i bila sam baš fokusirana.“
Govoreći o periodu kada je bila prva teniserka svijeta, prisjetila se i jednog od najtežih trenutaka karijere. Zbog povrede morala je da otkaže nastup na Olimpijskim igrama u Pekingu.
Na pitanje gdje je pronašla snagu da se 2015. godine vrati u top pet, Ana je govorila o mentalnoj snazi i psihologiji koja ju je oduvijek zanimala. Prisjetila se i razgovora sa bratom Milošem koji joj je promijenio način razmišljanja.
„Željela sam da studiram psihologiju i dan-danas je psihologija nešto što me veoma privlači… U nekim momentima ulazila sam u teške emocije… željela sam da se sakrijem i pobjegnem, da ne budem u centru pažnje.“
„Sjećam se kada mi je moj brat Miloš u jednom od razgovora rekao: Ana, stvarno, koga je briga?! Radi za sebe. Jer ti stalno želiš da zadovoljiš nekog drugog. Ili sponzore, ili ono što drugi očekuju da je dobro za tebe, ili šta ljudi pričaju… Radi ono što ti misliš da je najbolje! I stvarno mi je to bio neki reset.“
Dodala je da je odluka o povlačenju dugo sazrijevala.
„Dugo se to kuvalo. Sjećam se da sam još dok sam bila u svojim dvadesetim govorila kako nisam osoba koja će da igra do četrdesete. To me nikada nije privlačilo jer sam znala da želim druge stvari u životu.“
Ovo morate vidjeti
