Sandra Kolaković je 30 godina vezana za Crnu Goru – profesionalno i emotivno.
To se, međutim, kada je ona u pitanju, ne razdvaja, jer sve što radi – radi sa emocijama.
I poslije toliko vremena u rukometu, kada priča o onome čime je okupirana posljednjih godina, jasno se vidi kakva je strast u pitanju.
Sandra Kolaković, nekada sjajna rukometašica Budućnosti i reprezentacije Jugoslavije, trener je u Medicinaru iz Šapca i to je bila dovoljna konstatacija da krene priča…
“Tri sezone su ne iza mene, već iza nas, jer je to zajednički projekat, u koji smo krenuli sa ciljem da vratimo klub izuzetne tradicije na rukometnu mapu kada je riječ o mlađim kategorijama i da mu damo važnu ulogu na tom polju. I to uspjevamo – novo rukovodstvo je uložilo velika sredstva, imamo bukvalno sve selekcije, a jedini smo klub u Srbiji koji ima takmičarske ekipe u svim kategorijama. Nema nas samo u Super B ligi, u drugom rangu srpskog rukometa, jer prema pravilima, isti klub ne može da ima ekipu u rangovima koji su jedan do drugoga. Radimo naporno, radimo pažljivo sa svim selekcijama, imamo veliki broj trenera – posebno trenere za golmane, krila, pivote…”, priča, s ponosom, Sandra Kolaković, a na pitanje da li uživa u tolikom poslu i tolikim obavezama, odgovara uz osmjeh:
“Naravno da uživam. Kako imam dva sina, tako sa uživanjem radim sa djevojkama. Posao je dinamičan, svaki uzrast ima svoju draž, drugačiji pristup… Veoma je interesantno i izazovno”.
Sa igračke karijere, u kojoj je osvojila mnogo toga i igrala na najvećoj sceni, lako se, kaže, prebacila u trenersku priču.
“To je zato što sam oduvijek željela da budem trener. Bila sam, moram da priznam, izuzetno zahtjevna kao igračica u odnosu sa trenerima. Očekivala sam da oni uvijek budu raspoloženi za trening, da su pravi znalci, da moraju da znaju više od nas u svakom momentu i o svemu… Bukvalno sam govorila igračicama: ‘Jednog dana, kad budem trener, imaćete pravo da me pljunete u lice, a ja neću smjeti da se obrišem’. – ako se budem loše ponašala ili ako budem radila stvari koje nisam voljela kao igračica. Jednostavno, pristupam poslu sa najvećim mogućim entuzijazmom, ljubavlju, a pritom se trudim da se usavršavam svakog dana”.
Želja za usavršavanjem je valorizovana na svakom polju – uz sjajnu igračku karijeru, te ambicije u trenerskoj, Sandra Kolaković je završila dva fakulteta, Menadžment i Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, na kome je nedavno u Nikšiću odbranila i magistarski rad.
“To je moja ambicija da na svakom polju dostignem maksimum – i kao supruga, i kao majka, od skoro i kao baka, da članovima moje porodice dam svu ljubav koju imam, pa zatim i u profesiji kojom se bavim. Već imam i neke u glavi za doktorski rad, vidjećemo sve, ali dok god budem imala motiva, radiću na sebi i usavršavaću se”.
Otkrila nam je i koja joj je tema privlačna za doktorat – tema koja je vrlo aktuelna u današnjem sportu.
“Mislim da mogu mnogo toga da objasnim u odnosu roditelja prema djeci koja se bave sportom. Uticaj je veliki, nekad je dobar, nekad loš, ali je tema vrlo interesantna i kompleksna. Interesuju me djeca uopšte. Da nisam bila rukometašica, vjerovatno bih bila profesorica. Strpljiva sam, znam da ništa ne ide preko noći, trudim se da vidim kako će neka mlada igračica da izgleda za 3-4-5 godina. To me ispunjava trenutno”.
Sandra je trenutno u Podgorici, gdje završava školovanje “Master coach”, najveće trenersko zvanje u rukometu…
“Jasno je da je teorija jedno, a praksa drugo, ali se prepliću. Ne treba nikako potcijenjivati znanje iz, recimo, fiziologije, koje mi je prenijela sjajna Milica Perović, zatim vještine komunikacije… Ima mnogo toga. Ja se nikada neću baviti ekonijom, ali studirajući menadžment sam naučila ponešto o finansijama. Mislim da trener mora da bude upućen i u tu oblast, da zna da kalkuliše troškove itd… “, ističe Kolaković.
Jasno je, naravno, da njene trenerske ambicije u rukometu idu daleko…
“Smatram da imam znanja, a svjesna sam da nemam iskustva za, recimo, Ligu šampiona, ali ne bih pobjegla od tog izazova… Znam da nije lako raditi sa velikim igračicama, da nije bilo lako trenerima u Budućnosti da vode moju generaciju – Cigankovu, Maju Bulatović, Bojanu Popović, Anicu Đurović, Šalimovu… Imam svoje ciljeve, ne tražim da mi neko pomaže, samo da me niko ne usporava”, ističe Sandra i zaključuje:
“Moja ljubav prema rukometu je velika, a ja ne živim od rukometa. Imam nacionalnu penziju, moj suprug je napravio mnogo dobrih stvari u karijeri, živimo lijepo, tako da sve što radim radim u korist rukometa”.
Najponosnija na porodicu
Sandra i Igor Kolaković uskoro slave 30 godina braka, postali su djed i baka, njihov sin Aleksa je sjajan rukometaš, reprezentativac Srbije…
“Najviše od svega sam ponosna na moju porodicu. Igor je divan suprug i čovjek, imali smo život koji je bio atipičan, imali smo, naravno, i razmirice, kao i svi ljudi, ali smo bili oslonac jedno drugome. Da nije bilo tako, da nismo imali to što imamo, vjerovatno ne bismo ostvarili sve što smo. Na put smo izveli dvoje djece, učili smo ih i učimo da budu ljudi, da je porodica na prvom mjestu i da je to osnova života”, kaže Sandra.
