Nedavno je održana premijera dokumentarnog filma “Zavisna od života”, koji je ispričao priču Holanđanke Marike Vervort, jedne od najboljih paraolimpijki svih vremena.
Film je izazvao veliku pažnju svjetske javnosti, jer govori i o životu i o smrti.
Marike Vervort je umrla u 40. godini u utorak, 22. oktobra 2019. godine oko 20:15. Bila je kod kuće u gradiću Distu, na sjeveroistoku Belgije, sa roditeljima i voljenima u svom krevetu, poslije male zabave sa prijateljima. Sve je bilo tačno onako kako je planirala.
Vervort je patila je od neizlječivog, degenerativnog stanja koje joj je izazvalo neopisivi bol i izabrala je da umre tako što je iskoristila belgijski zakon o eutanaziji. Dokumentarni film koji je sada objavljen u njenoj rodnoj Flandriji govori o njenim posljednjim godinama i o tome kako je odabrala trenutak svoje smrti.
Paula Rapaport, francusko-američka rediteljka dokumentarnih filmova, saznala je za priču Marike Vervort, kada je pročitala novinski članak o belgijskoj sportistkinji tokom Paraolimpijskih igara u Riju 2016.
Vervort je osvojila srebrnu i bronzanu medalju u Riju u trkama kategorije T52 na 400 i 100 metara, u invalidskim kolicima. Četiri godine ranije, u Londonu, bila je zlatna i srebrna.
Ali novinari su samo željeli da znaju kada će umrijeti, pošto su belgijski mediji javili da je ona podnijela zahtjev za eutanaziju.
“Idem po zlato i onda ću da se ubijem“ bili su naslovi raznih medija širom svijeta.
Realnost je bila nešto drugačija, objasnila je Vervort u Riju.
Nije namjeravala da umre, ali je potpisala papire o eutanaziji 2008. godine, što ju je, kako je rekla, spasilo od samoubistva.
“Sa eutanazijom sigurno ćete imati nježnu i prelijepu smrt“, rekla je.
“Postoji osjećaj mira, osjećaj odmora u mom tijelu kada mogu da biram dokle ću ići“.
“Bila sam tako dirnuta i zaintrigirana mladom, lijepom, nevjerovatnom atletičarkom koja je vidjela da će je njena bolest na kraju dovesti do tačke u kojoj će umrijeti mlađa od većine ljudi”, rekla je rediteljka filma Paula Paraport za Gardijan.
“I vidjela je da pravo da izabere svoju sudbinu. To joj je dalo toliku emocionalnu slobodu da je od tog trenutka mogla da živi svoj život u potpunosti.“
Vervort je imala 14 godina kada je prvi put počela da pokazuje simptome onoga što će kasnije biti dijagnostikovano kao neizlječivo degenerativno stanje kičme koje uzrokuje paraplegiju.
U filmu ona govori kako je razmišljala o samoubistvu 2007. dok joj se stanje pogoršavalo, sprečavajući je da učestvuje u trkama Ajronmena i triatlona „koji su bili moj život“.
Nakon što je prošla kroz dug proces, za koji je rekla da je zahtijevao saglasnost tri ljekara i razgovore sa psihijatrom, dobila je papire o eutanaziji:
“Kao da mi je skinut teret“, priča ona u filmu.
“Imate svoj život u svojim rukama i možete reći kada je dovoljno.“
Belgija je jedna od rijetkih zemalja u kojima je pomoć pri umiranju legalna. Uslovi su strogi: osoba mora biti u „beznadežnom zdravstvenom stanju” ili u stanju „neprekidnog i nepodnošljivog” fizičkog ili psihičkog bola koji se ne može ublažiti. Takođe se mora pokazati da ima mentalnu sposobnost da donese odluku i da nije podložna spoljnom pritisku.
Godine 2021. 2.700 ljudi završilo je život eutanazijom, iako je za razliku od Vervortove velika većina bila starija od 60 godina. Samo 1,5% je bilo mlađe od 40.
Iako je široko podržan u Belgiji, zakon nije bez kritičara, a neki ljudi su preduzeli pravne mjere jer vjeruju da je njihovim rođacima nepravedno “pomognuto da umru”.
Rapaport je otišla sa svojim mužem i partnerom za snimanje filma, Volfgangom Heldom, u dom Marike Vervort u Distu, u istočnoj Flandriji, u decembru 2016, i razgovarali su satima.
Izazovi i etičke dileme snimanja dokumentarca su artikulisane na tom prvom sastanku, kada je Vervortova imala napad i izgubila svijest.
“Imala je problema sa disanjem i nisam bila sigurna da li bi mogla da umre pred nama. Bilo je prilično strašno”, rekla je Rapaport kasnije.
Konačno, nakon što je pozvana pomoć, Vervort se vratila i jasno stavila do znanja da želi da snimi film koji uključuje tako potresne i lične trenutke.
“Dozvolila nam je da napravimo njen istinit i veoma dubok portret, a ne reklamu“.
Snimanje je trajalo tri godine kako se njeno stanje pogoršavalo. U jednom trenutku u filmu Marike primjećuje:
“Sada imam 38 godina, trebalo bi da budem u najboljim godinama, ali svaki pokret mi zadaje bol”. Takođe je oslijepila i imala je sve češće i iscrpljujuće napade. Još 2016. za BBC je rekla:
“Osjećam se jako, jako loše, imam napad, plačem, vrištim od bola. Treba mi puno ljekova protiv bolova, valijuma, morfijuma”.
Rezultat je 90-minutni, intiman portret Marike Vervort dok prolazi kroz svoje posljednje godine. Sa kratkom plavom kosom, ona je oštra, avanturistički nastrojena i sa „crnim“ smislom za humor.
“Sljedeća zabava će biti moja sahrana“, šali se sa nekim od svojih prijatelja dok gleda neke od najvažnijih događaja njenog života: bandži u invalidskim kolicima, paraglajding u zatvorenom prostoru i trke Lamborginija sa belgijskim vozačem Nilsom Lagranžom, piće sa prijateljima.
Postoje, naravno, i drugi trenuci koje je teško gledati: Vervort blijeda i onesviješćena na sofi dok njeni zabrinuti roditelji pokušavaju da joj pomognu, ili u bolnici priključena na mašine, dok pravi bolne grimase.
A onda se odvijaju njeni posljednji dani. Ranije je dogovoreno da njena smrt neće biti snimljena. Na njenoj posljednjoj oproštajnoj zabavi, Rapaport stavlja svoju kameru u zadnji deo sobe, snimajući posljednje zbogom i neprijatnu tišinu, a zatim i dolazak doktora da ispuni Marikinu posljednju želju.
“Voljela sam je. Lijepo smo se proveli zajedno“, rekao je Rapaport.
Ali to nije bilo tipično prijateljstvo:
“Cijela veza se zasnivala na odluci koju je donijela… Ta odluka je uvijek bila u pozadini naših razgovora, naših snimanja, svega“.
Rapaport, koja se zalaže za pravo na smrt, nada se da će priča Marike Vervort približiti međunarodnoj publici šta zapravo znači eutanazija.
“Svakako, ljudi treba da imaju pravo da kažu da li žele da im ljekar pomogne u posljednjem trenutku. Ako će ipak umrijeti, to nije samoubistvo“, rekla je ona.
U slučaju Marike Vervort – pravo na smrt produžilo je njen život.
