Sport odgovor na gojaznost: Dr Nela Tatar savjetuje: Djeca već sa tri-četiri godine da počnu da vježbaju, ograničiti im brzu hranu, grickalice, sokove…

Djeca što prije treba da počnu nešto da treniraju, da paze šta jedu, uz pet izbalansiranih obroka. Zabrinjavajući su podaci o broju gojaznih stanovnika Crne Gore, upozorava, u razgovoru za Sportfem, naša proslavljena karatistkinja, doktorica sporta i fizičkog vaspitanja Nela Tatar.

Koji uzrast je pravi za početak bavljenja sportom?

„Sport je od neprocjenjive važnosti za psihofizički razvoj djeteta. Sa fizičkom aktivnošću treba početi u najranijem djetinstvu. Što se tiče programirane sportske aktivnosti, tj. bavljenja sportom, nije moguće odrediti univerzalno vrijeme za početak bavljenja sportom. Svako dijete se razvija različito. Psihofizičko sazrijevanje djece je individualno. Djeca od malena trebajšto više da borave u prirodi, na čistom vazduhu, omogućiti im da trče, skaču, penju se pa čak i padnu.

Ranije su stručnjaci preporučivali da početak bavljenja sportom treba da bude između 8 i 10 godina. Međutim, ta granica se pomjerila, tako da nova iskustva ljekara govore da je najbolje da dijete počne da se bavi nekom vrstom treninga (bazičnim sportom) u uzrastu kada krene u školu. To je i moje mišljenje i preporuka, naravno ja preporučujem da to bude karate.

Što se tiče bavljenja sportom – u zavisnosti od zrelosti djeteta već sa tri-četiri godine preporuka je da to bude u formi školice sporta gdje se kroz različite igre i poligone radi na sveukupnom razvoju motoričkih sposobnosti.

Posebno je važno da se djeca osnovnoškolskog uzrasta, koja nijesu do tada, što prije uključe u fizičke aktivnosti, jer već tada formiraju svoj odnos i navike prema sportu, koje treba da postanu životne navike.

Možda rečenica koja sumira sve ovo prethodno glasi – Ako se bazična motorika ne usvoji i ne razvije na vrijeme, onda se ni tehničko-taktički zahtjevi bilo kojeg sporta ne mogu kasnije usavršavati na pravi način, jer nema adekvatne motorike koja će to da isprati“, objašnjava Nela Tatar.

Koliko je teško djeci objasniti šta smiju, a šta ne da jedu, kako ne bi imali problema sa viškom kilograma od najmlađih dana? Da li je gojaznost jedan od problema mladih u ovom vremenu?

„Nutricionisti preporučuju da ishrana školske djece treba da bude izbalansirana, sastavljena od pet obroka. Ukoliko dječji dan prati povećana fizička aktivnost, poput bavljenja nekom vrstom sporta, broj obroka može da se poveća na šest. Da su navike u ishrani djece u Crnoj Gori loše potvrđuje ne samo statistika posljednjih istraživanja, već i samih roditelja.

Prema posljednjim podacima o uhranjenosti odraslog stanovništva u Crnoj Gori, preko 40 odsto je pretjerano uhranjeno i gojazno. Kada su školska djeca u pitanju šesti smo u Evropi od zemalja koje su sprovele istraživanje prema metodologiji SZO. Na problem gojaznosti koji je sve više zastupljen u Crnoj Gori utiču razni faktori. Korijen problema je u samoj kulturi ishrane.

Kako sam već navela da je važno da se djeca što prije uključe u fizičke aktivnosti, jer tada formiraju svoj odnos i navike prema sportu, koje treba da postanu životne navike, potpuno isto se odnosi i na ishranu. Roditelji od malena treba da vode računa o navikama djece i služe se ličnim primjerom.

Treba ograničiti konzumaciju brze hrane, slatkiša, grickalica i sokova. Ukoliko roditelji primijete da je djetetu teško da se izbori sa žudnjom za pojedinim namirnicama treba konsultovati pedijatra, nutricionistu, nekada čak i psihologa. Svakako je preporuka i neka fizička aktivnost, jer fizičku aktivnost ne može ništa da zamijeni. Posljedice neadekvatne ishrane kod djece mogu da izazovu: dijabetes, kardiovaskularne bolesti, rahitis, osteoporozu, anemiju, slab imunitet i dr“, opominje Tatar.

Kakvu ishranu preporučujete takmičarkama i takmičarima koje trenirate?

„Sportisti bi trebalo da budu promoteri zdrave ishrane. Svojim primjerom treba da daju primjer djeci kako treba zdravo da se hrane. Preporuke za ishranu sportistima ne mogu da budu iste za sve. Te smjernice variraju s obzirom na: energetsku potrošnju, metabolizam, zdravstveno stanje, pol, cilj itd. Od pravilnosti ishrane zavisi ne samo zdravstveno stanje sportista već i rezultati koje oni postižu u toku takmičenja. Pravilna racionalna ishrana podrazumijeva da postoji ravnoteža između onoga što organizam troši i onoga što se sa hranom unosi u organizam.

Kao i svima, preporučuje se zdrava i izbalansirana ishrana koja se sastoji od: proteina, ugljenih hidrata i zdravih masti- što više žitarica, mesa, voća i povrća.

Moja preporuka je, što je preporuka i nutricionista, da je možda i najvažniji dio dnevnog niza obroka doručak, sa napomenom da on ne smije da se preskače. Doručak daje tijelu hranljive materije, povećava pažnju, daje energiju za aktivan početak dana, čini da se tjelesna masa održi na odgovarajućem nivou. Ručak i večera mogu biti slične, sa mesom i povrćem. Tokom dana praktikovati i dvije užine sa žitaricama, voćem ili nekim voćnim napitkom. Ishrana je od velikog značaja za sportiste. Pravilno raspoređeni obroci kao i količina unesenih kalorija od velikog su značaja za postizanje uspjeha u sportu, daju maksimalno angažovanje u trenažnom procesu, a kvalitetna ishrana je i kao jedna od terapija za kvalitetan oporavak nakon zamora“, ističe naša sagovornica.

Smatrate li da se ovoj problematici posvećuju dovoljno pažnje u Crnoj Gori, kada je u pitanju odnos države, medija, javnosti generalno?

„Naravno da uvijek može bolje, ali imam osjećaj da se urade samo određena istraživanja sa temom ove problematike, dobiju se određeni podaci, oni se prezentuju i tu se sve završava. Ne radi se na pronalaženju rješenja ovog problema u praksi. Mislim da se sportisti/treneri/klubovi samostalno informišu i rade na ovome. Možda bi trebalo organizovati neku ustanovu koja bi bila od pomoći svim sportistima i sportskim organizacijama, ali i pojedincima.“

Šta bi preporučili sportistima da konzumiraju prije, a šta poslije treninga, nastupa, utakmica, zavisno od toga kojim se sportom bave?

„Ono što je za sportiste veoma važno je obrok prije treninga ili takmičenja. Podijeljena su mišljenja kada je u pitanju vrijeme kada treba biti poslednji obrok prije treninga/takmičenja. Neki su mišljenja da treba biti 1,5-2h prije treninga/takmičenja, dok drugi smatraju da taj obrok mora biti konzumiran najmanje 4-5 sati prije treninga/takmičenja. Mislim da je to individualna stvar sportiste. Obrok prije treninga/takmičenja treba da bude kombinacija ugljenih hidrata i proteina zavisno od pola, uzrasta i sporta kojim se bave (jaja, jogurt, banana, žitarice itd). Njegova svrha je da se izbjegne glad za vrijeme treninga/takmičenja i da se tako omogući bolja fizička i psihička spremnost sportiste. Za taj obrok treba izbjegavati hranu sa visokim sadržajem masti, jer se dugo vare i mogu izazvati problem i neprijatnosti. Obrok nakon treninga/takmičenja treba da se sastoji od proteina i ugljenih hidrata (meso, riba, povrće, riza- krompir ili tako neki izvor ugljenih hidrata)“, savjetuje Tatar.

Da li je za gubitak kilograma efektniji brzi hod ili trčanje?

„Za gubitak kilograma je najbitniji kalorijski deficit. On se može postići smanjenjem kalorijskog unosa, povećanom potrošnjom kroz fizičku aktivnost ili kombinacijom obije stvari. Svakako je preporuka da se ništa od toga ne radi naglo, već postepeno u konsultaciji sa doktorom, nutricionistom ili trenerom. Brzi hod i trčanje su kardio aktivnosti koje doprinose jačanju kardio-vaskularnog sistema, gubitku kilograma i poboljšavaju opšte zdravstveno stanje. Brzi hod je dobar za one koji tek počinju da vježbaju ili imaju neki zdravstveni problem. To može biti dobra osnova i podloga za trčanje. Trčanjem se troši više kalorija nego brzim hodom, ali i nosi veći rizik od povreda. Svakako treba praktikovati i treninge snage kako bi jačali mišiće i dodatno povećali kalorijsku potrošnju“, kaže Nela i dodaje:

„Htjela bih samo da istaknem nešto što sam primijetila kao problem u praksi, a što primjećujem kao neko čija je to struka – neki treneri/fitness instruktori iste programe za mršavljenje rade i sprovode za grupe ljudi, ne vodeći računa o heterogenosti grupe. To je protiv svih principa i pravila struke. Ono što je veoma važno je to da se programi za gubitak kilograma moraju praviti individualno i zavise od: uzrasta, pola, trenutnog nivoa fizičke sposobnosti, trenutne kilaže, zdravstvenog stanja, cilja…Iako sam trener sa dugogodišnjim iskustvom, kada su u pitanju ove teme i odnose se na moje takmičare, ipak volim da se konsultujem sa stručnjacima iz ovih oblasti, i kada je u pitanju njihova ishrana kao takmičara i kada je u pitanju uklučivanje suplementacije tokom trenažnog procesa i takmičenja“.

Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.