Nakon druge operacije prednjeg ukrštenog ligamenta lijevog koljena, Đina Jauković uvjerena je da će ponovo igrati na visokom nivou.
Naša reprezentativka povrijedila se u oktobru, uslijedio je zahvat, nakon kojeg je preskočila Svjetsko prvenstvo u Skandinaviji.
„Zasada sve ide kako bi trebalo. Kao i poslije prve operacije, radim u Podgorici sa fizioterapeutom Mitrom Vujovićem, kojem sam puno zahvalna za sve. Ne mogu da kažem da mi je sada lakše nego nakon prvog zahvata, jer sada znam sve, zato što je teško kad se tri godine mučiš. Sve, ipak, dosta dobro ide, koljeno je dobro odreagovalo na veće napore, a dobro je što sada više ne zavisim od drugih. Najgore je prošlo, sad ide ljepši dio oporavka“, rekla je Đina za Vijesti.
Potajno se nada da bi mogla, ukoliko se „lavice“ kvalifikuju, da nastupi sljedećeg ljeta na Olimpijskim igrama u Parizu.
„Prije nekoliko dana me je najbolja drugarica, koja je potpuno van sporta a rukomet prati samo zbog mene, pitala kao da je novinarka: da li možemo da te očekujemo u Parizu? “Pukle” smo od smijeha, rekla sam joj da mi novinari još nisu takvo pitanje postavljali. Naravno, imam svoje želje i potajne ciljeve, nadam se da ću moći da nastupim, ali ne želim da kažem da ću biti 100 odsto spremna. Glupo bi i bilo da pričam o tome, jer je preda mnom još šest mjeseci velikog rada. Nadam se da će sve ići kako bi trebalo, ali je koljeno specifično, jedna greška može da produži oporavak dvije-tri sedmice.“
Upravo je činjenica da bi mogla da preskoči Olimpijske igre najviše zabrinula kada je obnovila tešku povredu.
„Odmah mi je bio Pariz u mislima. Shvatila sam, međutim, da ne mogu ništa da promijenim, da nema nazad i odlučila da dam sve od sebe da se što prije oporavim, kao i poslije prošle operacije. Vidjeću na kraju tog puta da li će biti dovoljno vremena da se vratim. Sigurno je da ću biti spremna za početak naredne sezone i start Lige šampiona.“
Od sljedeće sezone nosiće ponovo dres Budućnosti.
„Srećna sam što se poslije četiri godine vraćam. Kada sam otišla 2020. godine htjela sam da igram što više utakmica. Dosta sam sebe davala, taj tempo srijeda-subota je iscrpljujući, a dešavalo se da se spakujemo i da dvije sedmice ne dolazimo kući. Sve mi se spojilo, tri godine praktično nisam imala ni ljeto slobodno, konstantno sam bila u rukometu ili oporavku. Sada se vraćam kući, igraću jednu utakmicu sedmično i biti kod kuće, u svom klubu. Mislim i da će mi rad sa Bojanom Popović puno značiti, jer mislim da je izuzetan trener i da od nje mogu mnogo da naučim. Volim da radim na sebi, a u Brestu nisam imala vremena ni za normalni trening, a kamoli individualni“, istakla je Đina i dodala:
„Vraćam se u klub gdje znam sistem, gdje svi, nažalost, imaju iskustva sa povrijeđenim igračicama i kako da ih najbolje vrate. Bilo mi je teško poslije prve povrede, jer u takvim trenucima svako želi da bude okružen ljudima kojima vjeruje, porodicom i prijateljima, sada je drugačije.“
