Potres mozga u rukometu – opasnost kojoj se ne poklanja dovoljno pažnje: Ovo je priča slavne Francuskinje

Zbog teške infekcije očiju tri godine je igrala sa naočarima, kao golmanka vidjela je samo dio terena, nedavno pauzirala 13 mjeseci zbog potresa mozga, ali je i primjer da majčinstvo i elitni sport mogu da idu zajedno.

Ona je Kleopatra Darlo, olimpijska i svjetska šampionka sa ženskom rukometnom reprezentacijom Francuske i igračica Bresta, koja svojom pričom želi da skrene pažnju na rizik od povreda glave u rukometu.

Šta ste ranije znali o potresu mozga i opasnostima od povrede takve vrste?

„Iskreno, ne mnogo. U Francuskoj je ragbi izuzetno popularan, i moj brat se bavi ovim sportom, a njegove sudare su nekoliko puta pratili potresi mozga i glavobolja. U Francuskoj je bila velika reakcija javnosti kada je nekoliko ragbista izašlo na sud sa francuskim savezom, jer, prema njihovim riječima, čelnici nisu učinili sve za njihovu bezbjednost i u pogledu informisanosti. Dakle, bila sam svjesna da tako nešto može da se desi, ali to baš i nije bila tema u rukometu. Kao golmanka sam u prošlosti mnogo puta pogođena u glavu, ali nikada sa dugoročnim posljedicama“.

Tako je bilo do početka decembra 2022, kada je u toku sedam dana dobila tri udarca loptom u glavu. Kako se to dogodilo?

“Imali smo utakmicu Lige šampiona 10. decembra kada sam dobila udarac loptom. Sjedjela sam na klupi deset minuta i vratila se. Nisam osjećala probleme tokom utakmice, ali kasnije počela je da me boli glava. Posjetila sam doktora i rekla mu da ne mogu ni da pogledam u telefon od glavobolje. Njegova reakcija je bila da se brinem o sebi i da ne treniram punim intenzitetom, samo 60 do 70 odsto. Naredne nedjelje smo imali dvije važne utakmice, prvo smo igrali protiv Nanta u srijedu. Iako se nisam osjećala sto posto spremna, ušla sam u teren, ali sam prilikom bacanja udarila glavom o pod. Poslije meča mi je ponovo bilo muka, ali smo se doktor i ja dogovorili da igram posljednji meč te godine, nakon čega ću imati priliku da se odmorim tokom božićne pauze. U subotu sam, međutim, pogođena u glavu na zagrijavanju, nakon čega sam odmah otišla u svlačionicu. Planirali smo da neću igrati, nisam se ni osjećala dobro na klupi, ali je utakmica išla u tom smjeru da sam stala na gol u posljednjih deset minuta”.

Koje ste simptome imali kasnije?

“Moja porodica živi daleko od Bresta, blizu njemačke granice, tako da sam za praznike morala da vozim dvanaest sati. Jednostavno nisam mogla, nisam mogla ni na šta da se koncentrišem, osjećala sam se ošamućeno. Na sreću, moj muž je bio sa mnom i mogao je da mi pomogne. Tog dana je odigrano finale Svjetskog prvenstva u fudbalu, u okruženju je bila velika buka koju sam prilično loše podnijela. Glavobolja nije nestajala, pored glasnih zvukova smetala su mi i jaka svijetla, nisam mogla ni da pogledam u ekran svog laptopa. Tako je prošao Božić, a onda sam se vratila u januaru i pokušala da počnem ponovo bez ikakvih testova”.

Zar niste bili upozoreni da je prerano?

“Ne znamo mnogo o rizicima od potresa mozga u rukometu, to se pokazalo i u mom slučaju. U januaru sam odigrala meč u prvenstvu Francuske, a nisam se osjećala dobro, pa sam otišla na magnetnu rezonancu, koja često ne registruje potres mozga. I meni se desilo isto, pa je doktor mislio da nije ništa ozbiljno. Rekao mi je da nastavim pažljivo i ako nešto osjetim da prestanem. Tri nedjelje sam pokušavla da polako podignem ritam, onda sam ponovo odigrala dvije utakmice u februaru i ponovo sam osjetila iste simptome”.

Zar niste bili kod specijaliste?

“Posjetila sam priznatog neurologa u Parizu, koji mi je postavio 22 pitanja o simptomima, a imao ih je još 17. Naredio je pauzu od tri mjeseca i zabranio mi da se vratim sve dok imam bilo kakve probleme. Ranije nisam ni primijetila da postoji problem sa mojim kratkoročnim pamćenjem sve dok mi nisu urađeni testovi u Lionu. Ispostavilo se da sam na nivou petogodišnjaka – pokazali su mi tri različite lopte i tada nisam mogla da se sjetim šta sam vidjela. Najbolnije je bilo to što sam radnim danima postajala agresivnija, čak i prema svojoj kćerkici. Ako nije uradila nešto kako sam ja željela, odmah sam se reagovaala nevjerovatno nervozno”.

Da li ste ponovo išli na pauzu?

“U junu više nisam imala problema, pa sam pokušala ponovo da treniram. U početku sam samo hodala sa kontinuiranom kontrolom pulsa. Kada se vraćate sa potresa mozga, morate obratiti posebnu pažnju na svoje tijelo, a možete samo malim koracima. Veliki skok za mene je bio i kada sam otišla na reprezentativne pripreme koje su se sastojale od višečasovnih dnevnih treninga i sastanaka. Onda je počeo ljetnji trening kamp u Brestu, pokušala sam da pratim ritam, ali bilo je previše. Ponovo sam prestala da treniram, a od septembra sam počela da radim odvojeno sa doktorom jednog ragbi kluba u Lionu. Stalno smo pratili moj otkucaj srca, jer ako mnogo gurate tijelo, više krvi dolazi u vaš mozak i glava počinje da vas boli. Uvijek sam trenirala sa monitorom otkucaja srca, i u početku sam vozila bicikl samo pet puta nedjeljno po 20 minuta sa 80 posto maksimalnog otkucaja srca. Ako sam se osjećala dobro, prešli smo na 85. Četiri mjeseca smo tako napredovali, ali bilo je trenutaka kada sam morala da prekidam program jer glavobolja nije nestajala po nedjelju dana. Nažalost, ni ovaj rad nije donio pravi iskorak, iako sam pokušavala da treniram svaka dva dana”.

Da li je bilo trenutka kada ste počeli da gubite nadu da ćete se vratiti takmičarskom sportu?

“Teško sam doživjela neprekidnu vožnju rolerkosterom i nazadovanje, a bio je još veći udarac kada smo morali da prestanemo u jednom trenutku. U oktobru sam stvarno mislila da neću uspjeti. Tokom rehabilitacije, upoznala sam bivšu ragbi igračicu koja je imala probleme osam godina nakon penzionisanja. Jedina pozitivna stvar bila je to što sam mogla da provedem više vremena sa svojom porodicom, svojom kćerkom. Naravno, nije bilo kao da sam na odmoru, svaki dan sam radila neku vrstu treninga i stalno sam tražila rešenje za svoj problem, a to mi je trošilo mnogo energije”.

Šta je na kraju dovelo do preokreta?

“Po savjetu mog neurologa Žan-Fransoa Šermana, isprobala sam eksperimentalnu metodu koja se zove fotobiomodulacija, on je to već koristio za ragbiste. Morala sam da nosim šlem koji je emitovao različita svjetla, uključujući infracrvenu, a moj stomak je takođe bio osvijetljen. Sesija je trajala dvadeset minuta i dobijala sam tretman dva uzastopna dana svake nedjelje. Ovo je bila posljednja nada i na sreću je uspjela. Osećala sam se tako dobro poslije mjesec da nisam imala nikakvih problema ni poslije napornog treninga. Ne tvrdim da samo ovoj metod mogu da zahvalim za oporavak, vrijeme je svakako odigralo važnu ulogu u tome”.

Šta te je naučila ta godina?

“Jasno je da bi i u rukometu trebalo da posvetimo više pažnje slučajevima potresa mozga, a još smo daleko od mjesta na kome bi trebalo da budemo. Nadam se da pričajući svoju priču mogu da doprinesem napretku, djeluje kao neka vrsta poziva za buđenje. Ni specijalistima nije laka situacija, jer je svaki slučaj jedinstven, ali postoje neki osnovni principi koji se moraju poštovati. Svi za koje se sumnja da imaju potres mozga ne mogu da se vrate na teren. Najgore je ponovo udariti glavom sedam dana kasnije, kao što se meni desilo. Od toga se može i umrijeti, to se već desilo u ragbiju i drugim sportovima!”.

Šta možete učiniti da se ova tema dobije veći značaj?

“Namjeravam da kontaktiram francusku i evropsku federaciju da uvedemo jasan protokol za slične slučajeve. U Francuskoj postoji propis za to koji se mora poštovati, ali oni to zapravo ne rade, i ne uče sve ljekare u timovima kako da ga pravilno koriste. Kao što vidite, ni moje stanje nije dobro ocijenjeno. Međutim, ljekar zna kroz kakva pitanja mora da prođe, a ako vidi igrača makar i malo zbunjenog, ne dozvoljava mu da nastavi meč. U francuskoj ligi toga uopšte nema, ni doktor ne ulazi u teren, sudije mogu da dosude kaznu od dva minuta igraču koji udari glavom. U ragbiju, na primjer, morate automatski da izađete iz igre deset minuta i tačno odgovorite na sva pitanja da biste se vratili. Mi smatramo da samo golmani mogu da dobiju potres mozga, ali i igrači na terenu mogu da udare glavom. Pročitala sam kanadsku studiju koja kaže da se nakon potresa mozga povećava rizik od povreda jer vaše tijelo jednostavno nije spremno kao prije. Imam i saigračicu za koju mislim da je na ovaj način doživjela tešku povredu koljena. Moj neurolog je rekao da ne zna šta će se desiti ako ponovo dobijem udarac u glavu. Ali, nemam strah dok igram, znam da će se to ponoviti prije ili kasnije, ali već znam koja je prava reakcija”.

Šta je u Francuskoj konkretno urađeno u oblasti zaštite sportista/kinja?

“U Francuskoj je zaključen kolektivni ugovor, koji je bio prvi sličan okvirni sporazum u francuskom profesionalnom ženskom sportu, a bio je rezultat višegodišnjeg rada sindikata igračica. Dok su ranije klubovi trudnoću često ocjenjivali kao ‘izdaju’, situacija počinje da se mijenja na bolje. I meni je beba došla u neplaniranom trenutku, a ja sam to Brestu najavila 1. aprila. Na sreću, moj klub je imao razumijevanja i finansijski me podržao, iako to nije bila obaveza. Kolektivni ugovor sada jasno predviđa da se u slučaju trudnoće puna plata isplaćuje godinu, ranije je bilo samo tri mjeseca. Slična situacija je i u slučaju povrede, ranije klub nije morao da isplati punu platu poslije tri mjeseca. Iznenadila sam se kada sam otkrila da postoji razlika između polova u dužini odsustva, odnosno odmora, sporazumom je i ovo riješeno – kao i muškarci, žene sada dobijaju sedam nedjelja umjesto šest. Takođe, je definisana minimalna zaradu (1.561 euro), koja je nešto veća minimalne zarade na nivou države”.