Možda je ekspanzija i prejaka riječ, ali kada se krene od nule, a dođe do nivoa da Crna Gora ima sve nacionalne selekcije, da postoji ligaško takmičenje, da prvak igra na evropskoj sceni – onda je možda to i pravi opis razvoja ženskog fudbala u našoj zemlji.
Kada je Jadranka Pavićević igrala fudbal ništa od toga nije bilo, ali to je nije spriječilo da ostane u tom sportu u još neobičnijoj ulozi za ženu.
Jadranka je, naime, trenerica – prva crnogorska, jedina koja se bavi tim poslom i još na ozbiljnom nivou, nakon što je od prošle godine članica stručnog štaba reprezentacije, saradnica selektora Mirka Marića.
Kako je počela njena fudbalska priča…
“Prve fudbalske korake napravila sam igrajući sa dječacima iz komšiluka. Nakon toga su uslijedila školska takmičenja, kroz osnovnu pa onda i srednju školu. U to vrijeme nije postojala ženska fudbalska liga, pa samim tim ni reprezentacija”, priča 32-godišnja Jadranka.
Djevojčica sa dječacima u “muškom” sportu – nije to bila uobičajena slika na improvizovanim ili pravim igralištima…
“Meni nije bilo neobiočno, ali ako se uzme u obzir društveni kontekst, ipak jeste”, priznaje danas Jadranka.
Karijeru fudbalerke, i zbog tog društvenog konteksta, ali i zbog povreda. Ali, ljubav prema fudbalu je ostala…
“Nisam odlučila da budem trenerica, jednostavno se tako desilo, sticajem okolnosti. Nakon nekoliko povreda, nisam uspjela da se vratim na teren kao igrač, ali mi se zato ukazala prilika da se vratim u drugoj ulozi. Veliku zahvalnost dugujem selektoru Mirku Mariću koji mi je ukazao povjerenje i pozvao me da budem dio stručnog štaba za sve ženske fudbalske selekcije. Od tog momenta kreće moja trenerska karijera”.
Zvanje trenera se u modernom fudbalu ne stiče tek tako, potrebni su i znanje, i školovanje i praksa, a prije svega – velika želja za usavršavanjem.
“Završila sam Fakultet za sport u Nikšiću, posjedujem Uefa B licencu, a privodim kraju i nacionalnu fitnes licencu, jer to je ono u čemu vidim svoj dalji profesionalni put, u čemu želim da se usavršavam. Posjedujem i Basic pro sertifikat, i mnoge druge, jer, kad god sam u prilici, trudim se da ispratim kvalitetne seminare i webinare kako bih podigla svoje znanje na veći nivo a samim tim i pomogla djevojkama da budu što bolje”, kaže Jadranka.
Kako je biti žena/dama u muškom društvu, a raditi sa djevojkama – i to je izazov koji ima jedina fudbalska trenerica…
“Imam sreću da sarađujem sa sjajnim ljudima, prije svega kvalitetnim osobama, a onda i velikim profesionalcima od kojih može mnogo da se nauči i od kojih imam punu podršku. Mnogo znači kada ste uz čovjeka koji ima ogromno znanje i iskustvo, kao što je Mirko Marić. Svakog dana naučite nešto novo. Vrlo je lako sarađivati sa ljudima koji znaju mnogo i koji su uspješni u svom poslu. Oni su gotovo uvijek jako skromni. Čast mi je i zadovoljstvo biti dio ovog i ovakvog stručnog štaba”.
Ženski fudbal je, realno, sport bez velike tradicije u Crnoj Gori, ali korak po korak i tradicija se stvara…
“Mislim da ženski fudbal u Crnoj Gori ide uzlaznom putanjom, ako imamo u vidu da u vrijeme kada sam ja počela da igram nije postojala ni liga, niti reprezentacija. Sigurno da ima još mnogo da se radi i ulaže kako bismo došli do nivoa recimo Švedske ili Njemačke. Ali, vjerujem da ce ubuduće biti još bolje i da ćemo uspjeti da dođemo do nivoa tih zemlja u nekom momentu”.
Vjeruje i da će fudbal biti sve popularniji među djevojčicama, za koje ima savjet:
“Da vjeruju u sebe, da budu disciplinovane i istrajne i da se bave sportom koji vole. Da ne zapostavljaju školu, jer se uz dobru organizaciju može postići i jedno i drugo”.
