Nevjerovatna žena, nevjerovatan podvig: 2.018 kilometara, osam država i 117.614 metara uspona

Kada je 42-godišnja Novozelanđanka Sofi Vuds 4. jula krenula iz italijanskog grada Muđije, blizu Trsta, znala je šta želi.

Pred njom je bilo više od 2.000 kilometara planinskih staza, osam država, više od 117.000 metara uspona i gotovo mjesec ekstremnog napora.

Cilj nije bio samo da završi.

Željela je da kroz Alpe prođe brže nego iko prije nje.

Dvadeset osam dana, 17 sati i 59 minuta kasnije, stigla je do Monaka.

I ispisala istoriju.

Sofi Vuds postavila je novi najbrži rezultat za prelazak rute Via Alpina duge 2.018 kilometara. Prešla je Italiju, Sloveniju, Austriju, Njemačku, Lihtenštajn, Švajcarsku i Francusku, prije nego što je stigla do Monaka.

Savladala je tačno 117.614 metara uspona.

Via Alpina nije jedna obična planinarska staza. To je mreža od oko 2.000 kilometara koja povezuje osam alpskih zemalja i vodi od Jadrana do Mediterana.

Vuds je u prosjeku morala da prelazi više od 70 kilometara dnevno, uz više od 4.000 metara uspona svakog dana.

Nije, međutim, imala luksuz da svakog dana samo obuče patike i trči.

Ponekad je bila na nogama i do 20 sati dnevno.

Jela je oko 7.000 kalorija dnevno kako bi tijelu obezbijedila dovoljno energije, dok je njen tim brinuo o hrani, odmoru, logistici i svemu što je bilo potrebno da bi ona mogla da nastavi.

Već prvog dana čekala ju je temperatura od 33 stepena.

Uslijedili su toplotni talasi, temperature koje su išle do 37 stepeni, tehnički zahtjevni planinski tereni, bol u koljenu, problemi sa vozilom ekipe i šumski požari zbog kojih je dio trase morao da bide promijenjen.

A onda su došli insekti – obadi.

Jednog dana, nakon višesatnog trčanja po austrijskim planinama na velikoj vrućini, napali su je insekti.

„Ujedali su me, a ja sam već bila na ivici. Sve što sam željela bilo je da se sklupčam u fetalni položaj i zaplačem“, ispričala je Vuds.

Nije mogla da ih se riješi, pa je uzela šake paprati i njima počela da udara po tijelu.

„Izgledala sam potpuno ludo. Bilo je užasno.“

A onda je došao trenutak koji je mogao da bude mnogo opasniji.

U švajcarskim Alpima Vuds i fotografkinja Zoi Salt našle su se visoko u planinama kada je počela jaka grmljavina. Munje su udarale oko njih, a nije bilo mjesta za zaklon.

„Bila sam malo zabrinuta da će jedna od nas poginuti“, rekla je Vuds.

Morale su da nastave i što prije izađu iz opasne zone.

A onda je shvatila zašto zapravo trči

Tu njena priča postaje mnogo zanimljivija.

Vuds nije u Via Alpinu krenula samo zbog rekorda.

Godinama je bila vrhunska ultramaratonka. Završila je šest puta Ultra-Trail du Mont-Blanc od 170 kilometara, a tri puta Tor des Géants, ekstremnu trku dugu oko 330 kilometara.

Ali onda je došao period kada joj trčanje više nije donosilo isto zadovoljstvo.

Godinama su ona i suprug pokušavali da dobiju dijete. Nakon neuspjelih tretmana morala je da prihvati da njen život vjerovatno neće izgledati onako kako ga je zamišljala.

A sa tim je došao i problem koji je za jednu vrhunsku sportistkinju možda najteže priznati:

više nije voljela ono što joj je tijelo omogućavalo.

„Nijesam bila naročito zaljubljena u svoje tijelo“, ispričala je Vuds.

Svaka nova trka počela je da djeluje kao ponavljanje istog. Nije više željela samo još jednu medalju i još jednu trku.

Željela je da joj život izgleda drugačije.

Suprug joj je predložio nešto potpuno ludo

Džordž Vuds je vidio koliko se njegova supruga muči.

Predložio joj je Via Alpinu.

Nije bila zainteresovana za postavljanje najbržeg poznatog vremena, ali ideja da mjesec dana trči kroz Alpe, od Italije do Monaka, bila je drugačija.

Prihvatila je.

„Nijesam nikada bila posebno zainteresovana za pokušaj rekorda, ali kada je Džordž predložio ovu rutu, zvučala je predobro da bih je odbila“, rekla je.

I ono što se dogodilo tokom tog mjeseca promijenilo je način na koji gleda na sebe.

„Moja ljubav i poštovanje prema mom tijelu sada su mnogo veći“, rekla je.

Tijelo koje joj je ranije izgledalo kao izvor razočaranja sada joj je omogućilo nešto što je malo ko na svijetu mogao da uradi.

U jednom trenutku, pred kraj avanture, čak ni sama nije znala kako će stići do Monaka.

„Bilo je trenutaka kada nisam znala kako ću uopšte doći do kraja“, priznala je.

Ali onda je izgovorila rečenicu koja možda najbolje opisuje ultramaratonku Sofi Vuds:

„Možda nisam najbrža trkačica, ali znam da preživim duge dane u planinama i da nastavim da se krećem čak i kada sve boli.

Upravo je to radila. Korak po korak. Kilometar po kilometar. Dan za danom.

Nije trčala sama

Uz nju je bio suprug, koji je brinuo o logistici, hrani i odmoru, kao i fotografkinja Zoe Salt.

„To je ogromna stvar koju tražite od bilo koga i samo sam im nevjerovatno zahvalna“, rekla je nakon završetka.

U završnim sedmicama pridruživali su joj se i prijatelji i drugi trkači, među njima i Novozelanđanka Rut Kroft.

Posljednjeg dana preostalo joj je još 58 kilometara do Monaka.

Dan ranije prešla je više od 84 kilometra i savladala gotovo 6.000 metara uspona. Spavala je svega 90 minuta. Onda je ponovo krenula.

Photograph: Zoe Salt/Zoe Salt @Zoe_salt_photography

I stigla. Kada je završila u Monaku, nije slavila kao neko ko je upravo istrčao još jednu trku.

Bila je iscrpljena. I prije svega – olakšanje što je gotovo.

„Potrošili ste sve što imate… samo sam osjetila olakšanje što više ne moram da trčim“, rekla je.

Ali poslije svega, shvatila je da je dobila nešto mnogo važnije od rekorda.

Ponovo je zavoljela trčanje.

Ponovo je počela da poštuje svoje tijelo.

I počela je da dobija poruke djevojaka i žena koje su, gledajući njen poduhvat, poželjele da obuju patike i same probaju da istrče pet kilometara.

Nije očekivala takvu reakciju.

„Nikada nijesam mislila da ću biti osoba koja inspiriše druge“, priznala je.

Njena priča nije samo priča o tome kako je žena bila dovoljno jaka da istrči 2.018 kilometara.

To je priča o ženi koja je u jednom trenutku pomislila da joj se život nije odvijao onako kako je željela – a onda je pronašla novi način da se ponovo osjeti snažno.