Najveća tajna svjetskog fudbala: Kako se iza gvozdene zavjese stvaraju najveći talenti i gdje se izgube kasnije

Sedam svjetskih titula u mlađim kategorijama. Treninzi koji graniče sa ekstremnim.

Kako je jedna od najzatvorenijih zemalja svijeta postala najveća sila omladinskog ženskog fudbala?

Sjeverna Koreja nedavno je izgubila septembru finale U20 Svjetskog prvenstva od Španije. Do finala, na sedam utakmica nije primila nijedan gol.

U finalu je izgubila nakon penal-ruleta.

Još jednom je selekcija čije igračice nemaju priliku da igraju u velikim svjetskim ligama stigla do završnice najvećeg takmičenja.

Od 2006. godine Sjeverna Koreja osvojila je sedam titula svjetskih prvakinja u konkurenciji U17 i U20 – više nego bilo koja druga zemlja.

U17 selekcija osvojila je posljednja dva, 2024. i 2025, dok je U20 reprezentacija bila prvak svijeta 2024. i finalista ove godine.

Ako tražimo fenomen u ženskom fudbalu koji je najteže objasniti – to je Sjeverna Koreja.

Sve počinje veoma rano

Kako je moguće da zemlja sa ograničenim međunarodnim sportskim kontaktima proizvodi toliko vrhunskih mladih fudbalerki?

Sjeverna Koreja je ozbiljno ulaganje u ženski fudbal počela u periodu kada ženski fudbal u velikom dijelu svijeta još nije bio razvijen do današnjeg nivoa.

Dok su mnoge zemlje tek počinjale da stvaraju ozbiljne ženske programe, Pjongjang je počeo da gradi sopstveni sistem.

Fudbal je uveden u škole, formirane su specijalizovane sportske škole, a djevojčice sa talentom rano su ulazile u program.

Državni skauti tražili su djecu širom zemlje, a posebno djevojčice uzrasta od sedam do 14 godina.

Jedan od najpoznatijih centara bio je Taesong District Juvenile Sports School u Pjongjangu, dok je kasnije izgrađena i Međunarodna fudbalska škola u glavnom gradu.

Prema dostupnim izvještajima, škola je otvorena 2013. godine, nakon što je Kim Džong-un postavio razvoj sporta kao jedan od prioriteta.

Selekcija počinje u djetinjstvu.

Kolin Bel, bivši selektor ženske reprezentacije Južne Koreje, imao je priliku da izbliza posmatra rad sjevernokorejskih mlađih selekcija.

Jedna stvar posebno ga je impresionirala.

„Gledao sam svaku igračicu kako trči. Sve trče potpuno istim stilom, to se vježba od malih nogu“, rekao je Bel za CNN.

„Jednostavno ne možete da se takmičite sa njima na omladinskom nivou. Tehnički su veoma dobre, tako da mogu da nadmaše većinu timova u tim starosnim grupama čistom fizičkom snagom, tehničkim sposobnostima i brzinom.“

„Nije to nikakva raketna nauka, ali je veoma dobro izvedeno, a njihov fudbalski koeficijent inteligencije je izuzetno visok.“

Dril

Tajna nije u jednoj metodi, već u ponavljaljanjima – godinama.

I Stiven Konstantin imao je priliku da vidi sistem izbliza.

FIFA ga je 2018. angažovala da radi na edukaciji sjevernokorejskih trenera.

Njegov opis treninga zvuči gotovo nevjerovatno.

„Kada pogledate njihove ekipe ono što vas najviše impresionira je što su svi oni veoma, veoma agresivni i veoma, veoma vrijedni.“

A onda opisuje jednu vježbu:

„U nekim slučajevima, koje smatram ekstremnim, na treninzima bi na gol liniji podizali nekog na grbače, trčali do ivice kaznenog prostora, onda bi tu osobu spuštali, pa sprintali sve do drugog šesnaesterca.“

Kolin Bel je njihov pristup sažeo još jednostavnije:

„Dril, dril, dril.“

Dok kretanje ne postane automatizam.

Mlade fudbalerke Sjeverne Koreje nisu samo fizički pripremljene.

FIFA tehnička analiza U20 Svjetskog prvenstva 2024. posebno je izdvojila njihovu tehniku i kretanje bez lopte.

Igračice su bile sposobne da loptu primaju i prosljeđuju sa vrlo malo dodira, dok je ostatak ekipe stalnim kretanjem stvarao više opcija za dodavanje.

Nema mnogo driblinga, nema mnogo čekanja da se saigračica „otvori“ da dobije loptu, a to je fudbalska inteligencija godinama trenirana.

„Imamo specijalizovan sistem“

Ri Ju-il, trener Naegohyang Women’s FC i čovjek koji je radio i u stručnom štabu reprezentacije, objašnjava da se uspjeh ne događa slučajno.

„Imamo specijalizovan sistem razvoja igračica. Igračice se dobro treniraju od malih nogu i kako odrastaju doprinose dobrim rezultatima“, rekao je.

U Sjevernoj Koreji igračica ne mora sama da pronađe put do reprezentacije. Sistem je traži. Tomas Gerstner je to vidio direktno, dok je bio selektor sjevernokorejske U20 reprezentacije 2017. godine.

Za australijski ABC opisao je način na koji su reprezentativke živjele:

„Sve fudbalerke, iz različitih selekcija, 24 časa dnevno, sedam dana u nedjelji odsedaju u Nacionalnom trening centru.“

Od trenutka kada budu selektovane, prema njegovom svjedočenju, više ne igraju za druge klubove.

„Treniraju šest dana nedjeljno. I nisu plaćene. Imaju smještaj, dobijaju hranu i ponose se time što predstavljaju svoju zemlju.“

U Sjevernoj Koreji sport nije samo sport, već izlaz iz provincije

Za djevojku iz ruralne sredine, ulazak u vrhunski sportski sistem može značiti mnogo više od fudbala.

Pjongjang je grad u kojem ne živi svako ko želi.

Pristup glavnom gradu i mogućnost života u njemu predstavljaju privilegiju povezanu sa društvenim statusom i političkom pouzdanošću.

Zato je za neke talentovane sportistkinje dolazak u Pjongjang potencijalno ogroman životni korak.

Doktor Jungvu Li, koji predaje politiku sporta na Univerzitetu u Edinburgu, to je opisao vrlo slikovito:

„To je način da promijene cijeli svoj život. Na neki način, to je kao da su dobili na lutriji.“

Dobija se mogućnost da se iz provincije dođe u centar zemlje, sa boljim pristupom obrazovanju, infrastrukturi i životnim uslovima.

Postoji i jedna zanimljiva razlika između razvoja muškog i ženskog sporta u Sjevernoj Koreji.

Heo Jeong-pil, koji se bavio proučavanjem sjevernokorejskog sporta, svojevremeno je za BBC govorio o fizičkim ograničenjima s kojima su se suočavali muški sportisti.

„Najveća slabost sjevernokorejskih muških sportista je njihova sitna građa. Da biste se takmičili sa sportistima sa Zapada, u fizičkom smislu, sa njima bi moralo da se radi na sveobuhvatan način. Morao bi tu da se uključi i režim ishrane zasnovan na mnogo mesa, a to nije uvijek moguće.“

Gubljenje koraka

Kod ženskog fudbala situacija je, međutim, drugačija. Ženski fudbal krajem 20. vijeka još nije bio globalna industrija kakva je danas. Sjeverna Koreja je taj period iskoristila da se nametne i napravi razliku.

Zašto, međutim, nema sjevernokorejskih zvijezda u Evropi? Ako je sistem toliko uspješan, zašto njegove najbolje proizvode ne gledamo u najvećim svjetskim ligama?

Sjevernokorejski klubovi ne mogu finansijski da pariraju najbogatijim evropskim ekipama.

Međunarodne sankcije dodatno komplikuju svaki transfer i finansijske aranžmane, ali postoji i politički problem.

Jungvu Li navodi primjer sjevernokorejskih košarkaša koji su odlazili u Evropu:

„Bilo je primjera u košarci, kada bi neko iz Sjeverne Koreje otišao u Evropu, da njegova plata ne bi stizala na njegov ili račun menadžera, već direktno na račun Vlade Sjeverne Koreje.“

To je jedan od razloga zbog kojih je međunarodni transfer sjevernokorejske fudbalerke mnogo komplikovaniji nego što bi bio transfer igračice iz Japana, SAD ili Evrope.

A posljedice se vide kada seniorska reprezentacija izađe na teren.

Na posljednjem Azijskom kupu, u četvrtfinalu protiv Australije, Sjeverna Koreja je izgubila 2:0.

Samo je Ri Song igrala u inostranstvu – za Hirošimu.

Sa druge strane, Australija je imala igračice iz Arsenala, Čelsija, Mančester Sitija i Totenhema.

Tu se vidi razlika.

Sjeverna Koreja ima fantastičan razvojni sistem, ali njene fudbalerke nemaju svakodnevno takmičarsko okruženje kao najbolje igračice Zapada.

U seniorskom nivou se gubi korak…

Zato je pitanje šta bi se dogodilo kada bi najbolje mlade fudbalerke Sjeverne Koreje dobile mogućnost da godinama igraju protiv najboljih svjetskih igračica, u najboljim ligama?

Odgovor se, vjerovatno, nikada neće saznati…