Slađana Bulatović u petak će odigrati posljednji meč u fudbalskoj karijeri, a prva slika koju vidi kada pogleda unazad neće biti ni jedna utakmica, niti pobjeda.
Biće to slika djevojčice koja je prije više od dvije decenije zavoljela magičnu igru, a prije 14 godina zakoračila u reprezentaciju Crne Gore sa velikim snovima i ljubavlju prema fudbalu i dresu koji joj je bio i ostao svetinja.
U tom jednom danu i kada 94. put izađe na teren u crvenom dresu sa kapitenskom trakom, sabraće, kaže, sve najljepše emocije, koje je doživjela kao fudbalerka i ponosna članica našeg nacionalnog tima.
„Znam da će me tog dana, dok budem stajala na terenu i posljednji put slušala našu himnu kao reprezentativka i fudbalerka, preplaviti emocije, koje će oživjeti svaki detalj mog odrastanja uz fudbalsku loptu i dres Crne Gore“, kaže Slađa za magazin FSCG.
Posljednje okupljanje, posljednje vezivanje kopački, posljednji izlazak na teren i, ono što joj je tokom cijele karijere bilo posebno, posljednje slušanje himne u dresu Crne Gore – iznad sjete, ipak, ostaje mir, kao i osjećaj da je odluku da se povuče iz fudbala donijela u pravom trenutku.
Željela je da ode pod svojim uslovima, sačuvanog zdravlja i uzdignute glave, sa 32 godine, svjesna da je reprezentaciji dala sve što je mogla.
„Nisam željela da mi povreda diktira kraj. Izborila sam se za povratak, nakon što sam se vratila na teren poslije dugog oporavka od operacije koljena. Dala sam reprezentaciji i u cijeloj karijeri sve što sam imala i otišla onda kada sam osjetila da je pravi trenutak“.
Slađana Bulatović je sinonim za naš ženski fudbal. Bila je akterka prvog meča u istoriji našeg nacionalnog tima, marta 2012. godine, protiv selekcije BIH u prijateljskom duelu. Krug će zatvoriti, simbolično, protiv istog rivala, ali od debija do danas mnogo toga se promijenilo.
Mijenjale su se saigračice, selektori, generacije i okolnosti, ali je ostao isti osjećaj koji je imala kada je prvi put obukla dres Crne Gore.
„Za mene je to bilo ostvarenje sna. Do tog trenutka bila je samo želja, a od tada prelijepa stvarnost, sa dozom odgovornosti, velike privilegije i ponosa“, kaže Slađa.
Bila je dio generacije koja je pravila prve korake ženske reprezentacije i zajedno sa njom prolazila kroz period u kojem je sve bilo novo.
Danas, kada odlazi, vidi selekciju koja je, kako kaže, neuporedivo stabilnija, taktički zrelija i igrački iskusnija.
Sve više naših igračica igra u evropskim ligama, dok nove generacije, kaže, donose dodatnu energiju.
Najveću promjenu, ipak, vidi u mentalitetu.
„Na teren se više ne izlazi sa dozom straha od nekoga ko je na suprotnoj strani terena i pobjednik je na papiru, već sa samopouzdanjem i iskustvom koje smo stekle prethodnih godina, kao i velikim ambicijama“.
U minulih 14 godina bilo je mnogo utakmica koje bi mogla da izdvoji, ali jedna zauzima posebno mjesto. Engleska, stadion u Brajtonu, nekoliko hiljada gledalaca i Slađana Bulatović prvi put sa kapitenskom trakom na ruci. Bio je to trenutak velikog ponosa za nju, ali i teška lekcija. Crna Gora je doživjela ubjedljiv poraz, ali je upravo ta utakmica ostala važna zbog onoga što je predstavljala.
“Nositi kapitensku traku protiv jedne od najvećih fudbalskih sila bio je veliki korak i dodatna motivacija, ali i saznanje da se dres svoje zemlje nosi dostojanstveno i kada rezultat nije onakav kakav želiš da bude”, ističe Slađa.
Za razliku od kluba, gdje se grade profesionalizam, karijera i sportski rezultati, reprezentaciju, kaže, pokreće nešto drugo.
„Za reprezentaciju se igra iz čiste ljubavi, a to je zapravo i suština ovog sporta. Ono što mi je reprezentacija dala kao osobi ne može se izmjeriti nijednim ugovorom niti klupskim trofejom – osjećaj pripadnosti, čistog patriotizma, ljubavi prema državi, prijateljstva i uspomena koje ostaju za cijeli život.“
I zato posljednju utakmicu želi da odigra sa istim žarom i strašću, kao i svaku do sada i da se, na kratko, “pretvori” u onu djevojčicu sa početka priče.
“A kada napravim posljednji korak van terena, uradiću to uzdignute glave, znajući da sam potpuno ispunjena, jer fudbalu i mojoj Crnoj Gori nisam uskratila ni djelić ljubavi, snage i odanosti”.
Tokom karijere bilo je mnogo ljudi kojima duguje zahvalnost. Posebno mjesto ima prvi trener Ranko Asanović, koji je postavio temelje njenog fudbalskog razvoja. Kasnije su došli selektori, saigračice i ljudi iz Fudbalskog saveza Crne Gore.
“Posebnu zahvalnost dugujem Fudbaskom savezu, koji je prepoznavao važnost ženskog fudbala i pružao nam nesebičnu podršku i strpljenje u stvaranju uslova da reprezentacija raste iz godine u godinu. Povjerenje FSCG i kontinuitet podrške bili su naš ključni oslonac na ovom putu”.
Povjerenje i podrška biće potrebni generacijama koje dolaze, a koje sada imaju na koga i da se ugledaju.
Slađa im poručuje da se ne plaše “prepreka i odricanja”, da sanjaju snove koje je i ona sanjala.
“A onog dana kada obuku dres sa državnim grbom, neka ga nose kao najveću privilegiju i simbol svoje borbe – kao dokaz da se najveći san ostvario“.
Ovo morate vidjeti
