U Bangladešu djevojčice umiru.
„Znam slučaj djevojke mlađe od mene. Živjela je blizu mene i bila je primorana da se uda kao veoma mlada. Umrla je nakon što je ostala trudna“, kaže Monika, učenica, fudbalerka.
Monika ima 13 godina!
„Mnoge djevojke mojih godina moraju da se udaju, ne samo tamo gdje ja živim, već i širom Bangladeša. Ne mogu da nastave školovanje i njihove buduće perspektive i mogućnosti su ograničene. Prijevremene trudnoće stvaraju zdravstvene komplikacije ili čak umru“, objašnjava Monika.
Ona ima 13 godina… a ona o kojoj priča je bila mlađa od nje.
Jedna žrtva… od koliko?
„Iako je danas manje uobičajeno nego u prethodnim generacijama, Bangladeš je među prvih 10 zemalja u svijetu sa najvećim procentom dječjih brakova. Čak 51% žena mlađih od 18 godina je udato. U zemlji ima 38 miliona udatih djevojaka, a od toga se 13 miliona se udalo prije 15. godine“, kaže Dženi Geming, direktorka za komunikacije UNICEF-a u Bangladešu.
Ona zna o čemu priča. Ona i njen tim podržali su projekat koji je tamo pomogao da se promijene društvene norme, osnaže žene i okončaju dječiji brakovi kroz ženski fudbal.
Ljekovita je moć lopte…
Monika, 13 godina, jedna je od onih koja se bori za zdraviju i pravedniju budućnost, bolju za nju i za sve druge žene u Bangladešu. Ona to radi tako što igra fudbal, pokazuje loptom komšijama i svima koji gledaju, svakom ko prođe, da može, da mogu i oni.
„UNICEF se udružio sa Fudbalskom federacijom Bangladeša (BFF) i oni su se posebno fokusirali na djevojčice jer imaju manji pristup sportu zbog društvenih i kulturnih normi. Ovim projektom smo željeli da postignemo rezultate za njih, posebno o društvenim pitanjima kao što su osnaživanje djevojaka i okončanje dječjih brakova“, kaže Dženi.
Monika živi u Bandarbanu, okrugu od oko 400.000 ljudi koji se nalazi u brdskom regionu Čitagonga na jugoistoku Bangladeša.
„Nije veliko i nije mnogo malo. Negdje je između, seosko je i urbano. To je mesto sa priličnom populacijom. Veliki broj ljudi je siromašan, ali ima i onih koji su dobro“, objašnjava ona na svoj način; njenim riječima, djevojačkim.
Do Bandarbana, stigao je projekat UNICEF-a i BFF-a.+
„Među prijateljima jedino ja igram fudbal i svi su veoma uzbuđeni i srećni zbog ovoga. Mnogo im se sviđa što je jedan od njih fudbaler i mnogo me podržavaju. Kada odem na utakmicu ili trening pokušavaju da me prate, da me vide kako igram i bodre me“, nastavlja Monika.
Dženi opisuje kako je tekao proces selekcije djevojčica za ulazak u sportski, obrazovni i program obuke:
„U prethodnim krugovima traženja talenata učestvovalo je skoro 1.000 devojčica do 16 godina iz 39 okruga. Timovi trenera i selektori su ocjenjivali sposobnosti svake od njih.“
Tako je i Monika počela.
„U komšiluku gdje živim nema mnogo mogućnosti da igram fudbal, ali otišla sam da igram u JFA kupu i oni su me izabrali“, kaže ona.
Položila je test i onda je došla druga etapa, posljednja.
„Najboljih 40 igračica se plasiralo u drugu i završnu fazu takmičenja, učestvujući u jednomjesečnom rezidencijalnom programu za napredni fudbalski trening. Finalna utakmica U-16 prvenstva u fudbalu za žene održana je u junu 2021. Godine” objašnjava Dženi.
Monika, skoro uviujek napadač, ponekad i vezni igrač, pokazala se u svim tim utakmicama kao jedna od najtalentovanijih na terenu.
„Od tada me vezuju za fudbalski savez. Sada me uvijek zovu na utakmice. Sport me fascinira od djetinjstva, otkako pamtim. Oduvijek sam volljela fudbal, ali nisam ni sanjala da ću ovako igrati. Prvo sam izabrana u školi, pa dalje. Od tog trenutka sam znala da želim da igram fudbal“, prisjeća se ona.
Ove utakmice, one koje Monika i druge djevojke igraju u Bangladešu, prevazilaze fudbal ili takmičenje. Ono što je važno, nalazi se u pozadini, u onome što se ne vidi na terenu za igru – cilj je da se promijeni čitava generacija, način razmišljanja.
Jer djevojke umiru, a fudbal spašava.
„UNICEF je obučio trenere i drugo osoblje BFF-a o osnaživanju djevojaka i dječjim brakovima, omogućavajući im da odvoje vrijeme i prostor da smisleno i svrsishodno razgovaraju sa fudbalerkama o ovim pitanjima. Svi koji su učestvovali takođe su dobili informacije prilagođene uzrastu o prevenciji dječjih brakova, znanje mogli bi da ponesu kući da podijele i razgovaraju sa svojim prijateljima i porodicom“, kaže Dženi Geming.
Igrajte se, obrazujte, podižite svijest, razmišljajte. I promijenite, unaprijedite, poboljšajte.
„Ženski fudbal nije samo iskustvo djevojaka koje su direktno uključene. To je promjena srca i umova svih djevojčica i dječaka, i svih žena i muškaraca širom zemlje i širom svijeta”, kazala je Dženi.
Monika, koja ima bezuslovnu podršku porodice, morala je da se suoči sa nekim nepredviđenim događajima, problemima koji proizilaze iz društva. U Bandarbanu neki, mnogi, ne razumiju šta ona radi, šta želi: da igra fudbal.
„Kada sam počinjala, ponekad sam morala da ostanem do kasno da treniram. Ljudi oko mene su me kritikovali, pitajući zašto sam tada izašla, govorili su mi kakva je korist od igranja fudbala, da u tome nema budućnosti, zašto djevojka gubi vreme igrajući se umesto da uči, zašto me roditelji puštaju da izađem sama kao djevojčica…“, priseća se ona.
Bangladeš polako napreduje u pravima žena, ali ostaju praznine u pitanjima ravnopravnosti. Monika objašnjava šta živi i doživljava i osjeća sa 13 godina:
„Diskriminacija između dječaka i djevojčica je ranije bila mnogo gora, u posljednje vreme se poboljšala. Ali i na njih se gleda drugačije. Dječak može da ostane do kasno u noć da trenira. Djevojčice, sa druge strane, imaju poteškoća. Ne mogu da treniraju niti da igraju na bilo kom terenu sa dječacima u blizini: ako mogu, gledaće ih. Ali dječaci mogu sve to lako, sasvim je to normalno. Ovo je diskriminacija, dječaci to mogu, a djevojčice ne mogu.“
Srušila je svaku barijeru na koju je naišla. I, stoga, ona šalje poruku onima koji još sumnjaju, onima koji diskriminišu.
„Želim samo da vam kažem jednu stvar: ne postoji ništa što žene ne mogu da urade. Ne postoji ništa na ovom svijetu što se radi bez žena. One mogu da rade stvari isto tako ili bolje od bilo kog muškarca. Djevojke igraju iste igre od 90 minuta. Dakle, onima koji i dalje diskriminišu, želim da kažem da svi zaslužuju priliku. Dajte djevojkama šansu i vidite da li mogu. Ako to učine, shvatiće da su djevojke sposobne za sve”.
„ Gledajući oko sebe djevojke mojih godina kako se udaju, neko bi mogao da odluči da i ja treba da se udam. Moja porodica to ne čini, ali drugi možda misle da je to tako ispravno. Prava stvar koju treba uraditi jeste obrazovati porodice koje i dalje vide djevojčice kao teret Ne misle da mogu ništa da urade kada odrastu. Misle da pošto će djevojke ionako morati da se udaju, bolje da to urade što prije. I tako se životi mnogo djevojaka unište“, razmišlja Monika, 13 godina…
… Samo trinaest godina, a ona je bila mlađa od nje; ona koja je umrla.
