Intervju
Gospodski potez slovačkog kluba, Marija Radović se povrijedila, pa dobila dvogodišnji ugovor
Marija Radović još makar dvije sezone igraće u Slovačkoj. Naša rukometašica produžila je ugovor sa Juventom iz Mihalovce, a slovački klub je pokazao veliku zahvalnost prema svemu što je Marija uradila u dresu tog kluba.
Naime 21-godišnja Podgoričanka teško se povrijedila i nakon operacije je čeka duža pauza. To međutim čelnike kluba nije spriječilo da produže ugovor.
„I prije povrede postojali su pregovori o produžetku ugovora na još jednu sezonu. Međutim kada sam se povrijedila bila sam skeptična kako će klub reagovati, s obzirom na to da se radi o ozbiljnoj povredi koja zahtijeva dugi oporavak. Ali još jednom klub, treneri i ekipa su stali iza mene i u ovoj situaciji mi pružili ogromnu podršku. Na kraju smo sklopili dogovor o produžetku saradnje na još dvije sezone. Smatram da je to najbolje za mene u ovom trenutku, a svakako kad se oporavim želim da klubu pružim jos dobrih partija i odužim se na neki način“, priča za Sportfem naše lijevo krilo.
Oporavak kod kuće, pa povratak
Marija kaže da nakon svega joj je žao što ne može pomoći ekipi da sezonu kompletira tripletom. Poslije dva pehara u Kupu i Mol ligi ostao je domaći šampionat.
„Sada kada sam stigla kući i kada sam sa porodicom i prijateljima sve je mnogo bolje. Prije dvije godine sam operisala rame i od terena sam bila odvojena šest mjeseci u periodu korone. Ovog puta u pitanju je koljeno i povreda prednjih ukrštenih ligamenata i meniskusa. Oporavak će biti mnogo duži i teži, nažalost. Ne mogu reći da je lako, ali svakako da sam iz nekih povreda iz prošlosti naučila kako da „namjestim“ glavu u ovakvim situacijama i olakšam sebi. Najteže mi pada što neću dočekati kraj sezone sa ekipom, jer smo imale zaista uspješnu sezonu. Osvojile smo Kup Slovačke i Mol ligu. A vjerujem da ćemo opet osvojiti i Slovačku ligu, čije finale tek treba da se odigra“, kaže nam Marija i dodaje:
„Operisala sam se u Slovačkoj a oporavak ću raditi u Crnoj Gori, tako sam se dogovorila sa klubom. Uvodni dio sa fizioterapeutom sam već započela. Pomagaće mi Mitar Vujović, koji me je oporavljao i kada sam imala povredu ramena. Imam potpuno povjerenje, a on je zadovoljan kako napredujem. Svaka povreda je individualna, tako da će i povratak na teren zavisiti od toga kako bude tekao oporavak. Trebaće puno strpljenja, ne želim da zurim, ali nekih 7-9 mjeseci ću biti bez utakmica.“
Marija cilja na povratak početkom naredne godine. To što će igrati u istom klubu daje joj sigurnost, ali i veliko olakšanje. Tri godine je već u Mihalovcima.
„Tamo se osjećam kao kod kuće. Zadovoljna sam i na terenu i van terena. Mnogo toga sam naučila za ovaj period. Saigračice i ljudi iz kluba su stvarno super i prihvatili su me na pravi način.“
Veliki je izazov, ali preporuka za sve djevojke
Sa samo 18 godina Marija je otišla u Slovačku. Velika je to bila promjena za nju i porodicu.
„Nije uopšte bilo lako, odreći se svega i otići sa nepunih 19 godina, ali se ni jednog trenutka nisam premišljala, jer je rukomet nešto što me ispunjava i što volim, a znala sam da će taj trenutak doći nekad u karijeri. Bilo je dosta momenata kada nedostaje porodica, prijatelji, Podgorica, ali sada je sve mnogo lakše. I naravno za ove tri godine u klubu sam imala par igračica iz Crne Gore, tako da nisam bila potpuno sama.“
Uprkos svim izazovima, vjeruje da je to bila dobra odluka i preporučila bi isto i ostalim mladim rukometašicama.
„Definitivno bih preporučila svima da se odvoje od porodice i oprobaju u inostranstvu. To je nešto što bi trebalo da doživi svaki sportista u karijeri, novu sredinu, klub, nove ljude i izazove. Na neki način upoznaju i sebe. Naravno svi mi imamo različite puteve, pa taj odlazak može biti ranije ili kasnije. Ali svakako da bih preporučila, jer je to neprocjenjivo
životno i sportsko iskustvo.“
O planovima Marija ne želi previše da priča, ali sanja povratak!
„Neko sam ko ne voli ništa da planira. Pogotovo smatram da se u sportu ne može se planirati na neke duge staze. Trenutno razmišljam samo o oporavku, da se vratim na teren bez problema. I nakon toga da me zaobiđu veće povrede. Sportisti uvijek sanjaju! Ja sanjam da zaigram za reprezentaciju jednog dana, a želja da obučem dres Budućnosti i zaigram pred svojom publikom je uvijek prisutna.“
Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija.
