Trostruka šampionka Lige šampiona, osvajačica Kupa kupova, olimpijske srebrne medalje, bronze na Svjetskom šampionatu, jedno od najboljih lijevih krila svih vremena i crnogorska legenda Maja Savić.
„Cijela moja porodica voli sport. Otac me je od malih nogu vodio da gledam sport, košarku, rukomet, boks, fudbal, sve sportove. Moja sestra Marijana spremala se za školski kros, ja sam je uvijek pratila, pa sam počela da se bavim atletikom od osme godine,“ počinje priču za EHF Maja Savić.
„Bila sam talentovana i vjerujem da bi bila uspješna za to. Imala sam priliku da se preselim u Beograd i napravim novi korak u atletici. Mislim da bi atletika trebalo da bude osnova prije bilo kog drugog sporta. Nauči se motorika, oblikuje se tijelo, pravilno se diše i trči.“
Promijenila je odluku i pogodila.
„Mislila sam da nijesam za pojeidnačni sport i kada sam imala 12 godina otvorio se rukometni klub u Beranama i počela sam da idem. Bilo mi je vrlo zanimljivo,“ počinje priču o rukometu Maja.
„Pamtim da sam na prvom meču, kada nijesam ni znala pravila, iz straha kada se jedna djevojčica zatrčala ka meni bacila loptu našoj golmanki, ona to nije očekivala i dala sam gol. Uvijek se toga sjećam sa osmijehom.“
Dvije godine trenirala je u Beranama, a onda se preselila u Podgoricu i zaigrala za Budućnost.
Živjela je u vrlo skromnim uslovima, njih petoro u 29 kvadratnih metara. zbog toga joj je odlazak bio teži.
„Tako je počelo, a to je bila ključna odluka. Nakon toga moja porodica mi je postala najveća podrška u svemu. Kasnije im se pridružio moj muž David i pogurali su me u svim uspjesima.“
Maja je 14 godina provela u Budućnosti, a onda se odlučila za promjenu.
„Sa 28 godina još mi je falila Liga šampiona i to mi je bio veliki san. Željela sam da osvojim trofej. Poslije pet polufinala, znala sam da nam nešto fali. Nijesu me nikad mamile pare, uvijek sam željela trofeje. Imala sam mnogo ponuda iz Danske, a Bojana Popović je već bila u Slagelseu i osvojila je EHF Kup i Ligu šampiona. Jednog dana mi je rekla da bi Anja Andersen voljela da im se pridružim. Ona me je ubijedila da pređem, a čak sam i sebe iznenadila odlukom da odem iz Podgorice. Sa Slagelseom sam osvojila dvije titule Lige šampiona, a prva je bila posebna jer sam konačno ispunila snove.“
Poslije smrti oca se vratila.
„Nakon smrti tate sve se promijenilo. Moja porodica i moja majka pitali su me da se vratim i to sam uradila. Željela sam da se penzionišem, ali su me ubijedili da odigram još jednu sezonu u kojoj je cilj bio osvajanje Lige šampiona i uspjeh sa nacionalnim timom Crne Gore. Kada smo se Bojana i ja vratile kući, znala sam da ćemo uspjeti. Svaka medalja i svaka titula, svako slavlje je posebna priča, ali ono što smo uradili 2012 je kruna svega. Ljudi u Crnoj Gori su živjeli za sport, nažalost danas nema mnogo navijača na tribinama. Mislila sam da će ih medalja na EHF EURO 2022 vratiti na tribine. Ipak nikada neću odustati od pravljenja igrača i vraćanja navijača na tribine,“ obećava Maja.
