Ja sam Marija Vuković, ista kao i 2010. godine, djevojka koja juri za snovima i želi da učini sve ljude srećnim

Marija Vuković je u nedjelju ispisala istoriju crnogorskog sporta, osvojila prvu medalju u kraljici sportova, postala evropska viceprvakinja u skoku uvis.

Emocije su još prisutne, ali dva dana kasnije, Marija može i da realnije sabere utiske…

Uspjeh karijere tek treba da proslavi onako kako dolikuje, kada se vrati u Crnu Goru i definitivno završi sezonu.

“Neću postati svjesna što sam uradila dok ne odem kući i proslavim sa mojim ljudima. Smirena sam, iako su emocije velike, možda i zbog toga što sam znala da će medalja doći”, kazala je Marija Vuković za TV Vijesti.

Medalja, prva u seniorskoj konkurenciji, istorijska, stigla je nakon razočaranja – sama je priznala da ju je eliminacija u kvalifikacijama Svjetskog prvenstva skrenula s puta.

“Kad sam došla sebi, rekla sam da ne želim da ispustim šansu, već da želim da dođem do medalje”.

Tog dana u Minhenu je, kaže, jednostavno osjetila da je to njen trenutak…

“Probudila sam se u nedjelju i znala sam da je to taj dan, osjećala sam da sam spremna za to. Sve se poklopilo – od zagrijavanja, kroz cijelo takmičenje sam uživala”.

Godinu traje njen let ka snovima, od kada je izborila olmpijsku vizu, pa skakala u finalu Olimpijskih igara. Čekala je dugo, a medalja u Minhenu nije bio završni čin…

“Medalja je bila jedan od motiva, a naredni je – dva metra. Rekla sam trenerici da želim dva metra, pa makar bila i četvrta. Očito da je medalja bila važnija u ovom trenutku, sada idem na naredni cilj”.

U tom periodu bilo je mnogo suza, bilo ih je i ranije, ali sada su to bile suze olakšanja i sreće.

“Plakanje je počelo kada sam izborila olimpijsku normu, pa kada sam ušla u finale Tokija. Plakala sam nakon dvoranskog svjetskog prvenstva jer sam žalila što mi je medalja izmakla. Plakala sam i prije dva mjeseca, jer sam bila povrijeđena… Nesigurnost, suze, ali i vjera da mogu, svega je bilo”.

Namjestila je, kaže, glavu, ali vjerovatno ništa od svega ne bi bilo da nije bilo podrške, koju je imala svih ovih godina…

“Ne bih mogla bez sestre, koja uvijek ima prave riječi i zna šta da kaže kada padnem. Moja porodica, Kristina, Ivana, Ivana druga, Ivana treća, Mario… Tu su i čelnici saveza i COK-a, koji su vjerovali, a nakon Tokija imali i veći motiv da pomognu. Isplatilo se”.

Ponovila je – nikada, ali baš nikada, nije ni pomislila da odustane, iako njen put od juniorske šampionke svijeta i svjetskog čuda, do seniorske medalje nije bio lak, naprotiv…

“Skok uvis je nešto što volim. Ja sam izabrala ovaj put, ja sam izabrala da se borim, da me boli kad ustajem, da treniram kada drugi odmaraju… Evo i sada, svi su na odmoru, ja nastavljam da treniram, ali to je ono što želim i volim”.

Najbolja je sportistkinja Crne Gore, djevojka o kojoj se priča, koja plijeni stavom i ponašanjem, rezultatima. Ali, takav status je, kaže, nije i niti će je promijeniti…

“Medalja je nešto za šta se ja borim u mojoj branši, neko drugi se bori na drugi način i na drugom polju. Ovo će ostati zapisano, ali nije nešto zbog čega bi trebalo da budem neka ‘nedostižna’ zvijezda. Ja sam ista Marija Vuković iz 2010. godine, koja juri za svojim snovima, koja želi da ih ostvari zbog sebe, svojih najbližih i da učinim sve ljude srećnim, u moru ovih ružnih stvari”.

Imala je, na kraju i poruku, za sve ljude koji komentarišu njena dostignuća…

“Skačem za Crnu Goru, sebe i svoju porodicu. To sam što sam, vjerujem u Boga, to je moja stvar. Nema razloga za bilo kakve rasprave, ovo su lijepe stvari i ne bi ih trebalo miješati sa ružnim”, zaključila je Marija.

Marija bi do kraja sezone trebalo da učestvuje na još dva mitinga Dijamantske lige – 2. septembra u Briselu, a onda i na čuvenom ciriškom Lecigrundu, na finalnom takmičenju, koji je na rasporedu 7. i 8. septembra.