Dvije sedmice prije olimpijskih kvalifikacija na Jamajci, Ilejn Tompson-Hera nije znala hoće li moći da trči. Njena Ahilova tetiva ponovo se upalila. Povreda se rasplamsavala i gasila skoro pet godina…
Posljednji napad bola bio je snažan. Plašila se da bi mogla da propusti najvažnija takmičenja, da odustane od odbrane olimpijskih zlata.
Dok je odmarala i liječila povredu, znala je da mora da popravi i nešto drugo.
„Moj um nije bio na pravom mjestu“, rekla je za BBC sprinterka sa Jamajke.
Svakog jutra bi se budila, molila i čitala Bibliju. Počela je da sluša duhovnu pjesmu – Anywhere You Lead Me I Will Go, nigerijske gospel pjevačice Mersi Činvo.
Njena vjera u Boga učvrstila je vjeru u sebe.
Nakon svake vježbe, posegnula bi za telefonom, otvorila aplikaciju za bilješke i zapisala i pročitala niz fraza.
„Trčaću 10,5. Trčaću 21,5. Mogu ja to. Ja sam pobjednik. Ja sam šampion“, ponavljala.
„Biću najbrža žena na svijetu. Reci, vjeruj, radi za to i moli se za to. Biću dvostruka olimpijska šampionka. Danas je moj dan. Ja sam najveća“, nastavljala je.
„Zapiši to, reci i vjerovaćeš“, objasnila je 29-godišnjakinja.
Na kvalifikacijama za Tokio, bila je treća na 100 metara. Šeli-En Frejzer-Prajs bila je mnogo brža. Šerika Džekson, specijalista na 400 metara, takođe je završila ispred Tompson.
Ali, mjesec kasnije, sve se promijenilo.
Tompson-Hera je dominirala u Tokiju…
„Bila sam super nervozna, više nego normalno“, rekla je Tompson-Hera dok se sjećala noći finala na 100 metara.
„Osjećala sam se kao da ću eksplodirati. Jedva sam čekala da uđem u blokove i samo trčim”.
Veliki svjetlosni šou i uvod koji su prethodili finalu na 100 metara u Tokiju samo su povećali nervozu.
„Prvo su ugasili sva svijetla na stadionu i počeli da predstavljaju sve finaliste. Uveli su drugu, pa treću traku, ali su mene preskočili u četvrtoj i otišli na devetu.
„Nisam znala zašto. Na kraju su me ostavili za kraj. Zatim je uslijedilo dvije sekunde tišine i pozvani smo na start. Posljednji udah i to je bilo to.“
Samo je američka legenda Florens Grifit-Džojner trčala brže od njenih 10,61 sekundi.
A moglo je i brže. Moglo je to da bude i bliže svetskom rekordu od 10,49. U posljednjih 10 metara, podigla je ruke u znak slavlja.
„Mogla sam da istrčim 10,5 da nisam slavio. Start je bio odličan, prelaz je bio odličan, samo tih posljednjih 10 metara.“
