Jelena Vujačić se u tandemu sa Anđelinom Kažanegrom potrudila da crnogorski ženski rukomet ne bude prepoznat samo po sjajnim rezultatima „lavica“.
Autoritativnim suđenjem utakmica pokazale su da im je mjesto na najvećoj sceni ovog sporta, a uz razgovoru za Sportfem Jelena je ispričala kako je postala sudija, koliko je rukomet važan za njenu porodicu, planovima za budućnost…
Odakle ljubav prema suđenju i generalno prema rukometu?
„Ljubav prema sportu je prvenstveno uvijek postojala, postoji i dalje. Treninzi rukometa su krenuli sasvim spontano, a suđenje kao poziv je za mene bio prirodan tok po završetku igračke karijere. Djelovalo je interesantno oprobati se i u toj ulozi, a opet, u istoj ljubavi“, kaže Jelena.
Sjećaš li se prve utakmice koju si sudila?
„Ne sjećam se konkretno koja utakmica je bila. Sjećam se da je bio vikend pionirske lige, mjesta odigravanja utakmica, ljudi koji su bili prisutni na terenu. Iznad svega, sjećam se emocije koju sam tada doživjela. Odmah sam znala da će to biti jedno posebno iskustvo u mom životu.“
Potičeš iz rukometne porodice i sestre su se bavile tim sportom.
„Tako je. Sve tri smo krenule sličnim putem, povukle jedna drugu što bi se reklo, i dugo godina smo trenirale, nekad u istom timu, nekad jedna protiv druge. Lijep period života, kad odrastaš i izgradjuješ svoj karakter kroz sport kao jedan od najboljih načina, koji ti pomogne da savladaš i druge prepreke u životu, kao i da se raduješ svakom lijepom trenutku. Sad su one srećne u drugim sferama, ali svakako svjesne svega dobrog što su dobile kroz sport.“
Sudila si i neka velika takmičenja. Koji meč je u dosadašnjoj sudijskoj karijeri bio najvažniji za tebe, da li je to utakmica za treće mjesto na posljednjem prvenstvu Evrope za dame?
„Iskustvo prvenstva u Danskoj je neponovljivo, uslovi u kojima smo se svi našli, karantin od 22 dana, nikad strožiji način rada, jer u uslovima kada moraš da održiš sistem “zdravim”, sve mora biti pod konac. Zbog cjelokupne situacije i mentalnog pritiska koji sa sobom nosi sve to, smatramo da smo se tu dokazale svojim pristupom i zrelošću, na terenu i van njega, te stoga to izdvajamo kao neponovljivo iskustvo, i meč za trece mjesto kao krunu dosadašnjeg rada, vjerujući da najbolje tek dolazi.“
Kako je suditi muškarcima, možeš li da napraviš paralelu između mečeva dama i momaka?
„Anđelini i meni je, kao djevojkama, svakako fizički zahtjevniji meč muškaraca, bude veći pritisak uglavnom, moraš više da radiš da bi zavrijedio povjerenje igrača, posebno na utakmicama domače lige, ali na sve to, uvijek volimo da sudimo takve mečeve, jer te tjeraju da budeš brži u donošenju odluka, brže da razmišljaš o istoj, jer se sve odigrava mnogo brže nego u ženskom rukometu. Izuzetak je zaista Liga šampiona za žene, jer sve ekipe koje je igraju forsiraju brzu igru, i mi jednostavno moramo da se adaptiramo na taj stil igre, i za sad nam ide dosta dobro.“
Kakvi su planovi za budućnost, koliko dugo sebe vidiš sa pištaljkom?
„Sljedeća stanica je IHF trophy, u Gruziji, sad u junu, gdje ćemo probati da dobijemo zvanje IHF sudija, tako da, korak po korak, utakmica za utakmicom, prvenstvo za prvenstvom, idemo naprijed, dok god postoji zajednička volja i strast za terenom, a naravno, dok se i drugi bitni životni faktori slažu u svoj toj lijepoj priči. Jedno je sigurno, obje cemo znati kad bude “kraj”.
Šta očekuješ od naših rukometašica na Olimpijskim igrama?
„Ocekujem kao i uvijek, da ih vodi najveći motiv, a to su Olimpijske igre koje su za svakog sportistu kruna karijere, borbenost koja ih uvijek krasi kad igraju za dres reprezentacije, zajedništvo na terenu kroz timski duh.
O plasmanu ne razmišljam, neka daju sve od sebe, pa šta bude…“
Kako ti se čini projekat Sportfema, da li je nedostajao ženskom sportu, jer sličnog portala dosad nije bilo u Crnoj Gori?
„Sjajna zamisao, originalna ideja koju treba nastaviti razrađivati. Kao predstavnicama ljepšeg pola u sportu, i osobama koje cijene sve sto je novo i lijepo, imate našu punu podršku u tome“, kazala je Jelena Vujačić.
