Karatistkinja Tamara Misirlić je višestruka prvakinja Srbije, dobitnik je brojnih međunarodnih i domaćih priznanja, ali je prije svega veliki čovjek. Iako ima samo 18 godina svakodnevno pomaže ljudima koji žive teško: prikuplja za njih hranu, garderobu, ljekove, a jednoj porodici je čak obezbijedila i krov nad glavom.
Koliko ti je sportski način života pomogao da budeš disciplinovana kada sprovodiš humanitarne akcije?
“Sportski život mi i te kako pomaže za sve što radim u životu. Karate me je naučio da budem odgovorna, ozbiljna, psihički jaka i stabilna“, kaže Tamara na početku razgovora za Sportfem.rs.
Koliko vremena posvećuješ humanitarnom radu?
“Trudim se da na svim poljima budem aktivna, ali humanitarnom radu posvećujem najviše vremena. Često izdvojim i cio dan, jer sve radim uglavnom sama. Tu su moji roditelji, koji mi pomognu kad god su slobodni. “
Sjećaš li se za koga si napravila prvu akciju?
“Moja prva akcija bila je za djevojčicu koja je živjela sama sa majkom na planini, u porušenoj kući. Ona je moja motivacija na polju humanitarnog rada, nju i dan danas obilazim i redovno se čujemo. Volim da pomažem skromnim ljudima, za takve ljude sam spremna sve da učinim.”
Na koje sve načine pomažeš ljudima?
“Uvijek sagledam šta im je potrebno. Ukoliko procijenim da se radi o neiskvarenim ljudima, spremna sam da pokrenem akciju za kupovinu nove kuće kao što je bio slučaj sa bakom Blagicom i Časlavom. Brojnim apelima, uspjeli smo da svi zajedno obezbijedimo divnim ljudima krov nad glavom. To je bilo mukotrpno prikupljanje sredstava. Kad sam ih prvi put posjetila i vidjela kako žive, kilometrima udaljeni od komšiluka, obećala sam da će dobiti novi dom. Osjećala sam ogromnu odgovornost da obećanje iskupim.”
Koliko ti je bilo potrebno vremena da skupiš novac za izgradnju kuće?
“Sredstva sam prikupljala dvadesetak dana. Odložila sam sve druge obaveze, jedna od njih jeste i putovanje u Hrvatsku sa planinarima. U tom periodu se dešavalo da ne spavam po cijelu noć, a na kraju, kada sam bila blizu cilja, napravila sam kolače i iznijela u centru grada, sa kutijom i natpisom: “Posluži se i doniraj koliko možeš”.
Jesi li u nekim momentima mislila da nećeš uspjeti da prikupiš dovoljno sredstava kako bi pomogla osobi kojoj si namjerila?
“Nikada nisam mislila da neću uspjeti, čak i kad se dešavalo da padnem, roditelji su mi davali snagu.”
Umiješ li da se rasplačeš zbog njihovih životnih priča?
“I te kako umijem da zaplačem. Ne može čovjek da ostane imun kada zaplaču oni divni ljudi koje posjećujem.”
Da li ostaješ u kontaktu sa ljudima kojima pomažeš?
“Naravno, ostajem u kontaktu sa svima. Kad god imam slobodnog vremena posjećujem ih, a svi oni imaju moj broj telefona i slobodu da me pozovu kad god požele. Posebno mi je drago kad me nazovu ne zato jer im je potrebno nešto, već da me pitaju kako sam, šta radim. Tada znam da sam pomogla pravim osobama“, rekla je između ostalog Tamara Misirlić.
