Marino Bašić, čuveni fitnes i kondicioni trener: Tamo gdje se završava težak fizički rad, počinje sportski trening

Marino Bašić je jedan od najcjenjenijih fitnes i kondicionih trenera ne samo u našem regionu, već i u Evropi.

Preko 20 godina je u tom poslu, nabrajati sve što je radio, sa kim je radio, kakvo obrazovanje ima, zaista je impresivno.

U razgovoru koji je emitovan na Konferenciji Sport iz drugog ugla, koju su četvrtu godinu zaredom organizovali NVO Svijet-Mondo i Sekretarijat za sport Glavnog grada, Bašić je govorio o ulozi fitnes i kondicionih trenera u profesionalnom sportu, o važnosti ishrane, o pomjeranju starosnih granica kod elitnih sportista…

Koliko se u minulih 20 godina uloga fitnes trenera u profesionalnom sportu promijenila?

“Jako puno, jer je tehnologija ušla u sport, tako da ima mnogo više dijagnostike i mjerenja. To je jedna stvar, a druga je ta da trener više nije samo neko ko pokazuje i kontroliše vježbe, već je uloga proširena – od savjeta u ishrani, onlajn programa, motivacije i savjeta… To je sada sveobuhvatan pristup fitnes trenera. Kada je riječ o kondicionim treninzima, trener je definitivno osoba koja rekreativca ili sportistu dovodi do rezultata i cilja do koje ne bi mogao doći sam”.

Da li sportisti i sportistkinje imaju danas dovoljno vremena za odmor?

“I imaju i nemaju. Šta to znači? Sport je biznis. Sada ima mnogo događanja, mnogo mečeva i turnira, koji stvaraju profit, a od toga sportisti žive. Mnogo više se, s druge strane, razvila nauka o oporavku – sada imate hladne kupke, posebne pantalone za oporavak, fiziotarepeute koji su stalno uz sportiste. Takođe, pomoć tehnologije je velika, mnogo je metoda koje ubrzavaju oporavak”.

Kako objašnjavate da se starosne granice u sportu pomjeraju – nekada su rane 30-te bile početak kraja karijere, a sada možda i najbolji dio karijere?

“Sportisti su sada sve više svjesni da moraju da rade dodatno. Jednostavno, sada mladi sportisti od 10-12 godina počnu da treniraju i rade dodatno, da ne govorim o onima koji imaju 16 ili 18. Zato njihove karijere traju duže, jer su napravili ono što je i trebalo da urade u raznim fazama. Sada sportista sa 30-32 godine koji ima 15 godina sistemskog rada manje je sklon povredama, brže se oporavlja… Ranije su se sportisti puno brže trošili, sada im je omogućeno da ostanu na većem nivou fizičke spremnosti”

Koliko je ishrana važna u današnjem sportu?

“To je gorivo. Ako stavljaš u automobil loše gorivo, doći će do kvara. To je isto u sportu. Ako, recimo, ne uneseš dovoljnu količinu ugljenih hidrata dolazi do problema. Ili u sportovima snage, ako nema dovoljno proteina nikada nećeš biti na maksimumu… Jako je bitno da ishrana bude kvalitetna i posložena”.

Koliko je teško, da li je skoro i nemoguće, mladim takmičarima iz klubova koji nisu finansijski snažni, a takvih je većina u Crnoj Gori, da isprate sve što profesionalni sport traži u vezi kondicionih/fitnes zahtjeva, ishrane…?

“Naravno da zemlje koje su finansijski jače pružaju bolje uslove. Radio sam u tenisu dugo i jasno je da Velika Britanija, Kanada, Australija… imaju sve što je potrebno. U suprotnom, radiš sa onim što imaš. Razumijem finansijska ograničenja, ali to ne može da bude alibi. Često se kaže da tamo gdje se završava težak fizički rad, počinje sportski trening. Često puta je prazan frižider veliki motiv. Nažalost, znam u Hrvatskoj, vjerovatno je tako u Crnoj Gori i cijeloj regiji, mnogi sportisti dolaze iz porodica, koje nisu imale dovoljno novca, a ogroman motiv im je bio da riješe egzistenciju i sebi i porodici. Imamo primjere Zlatana Ibrahimovića i Mirka Filipovića, koji su počeli bukvalno ni iz čega. Ima i slučajeva da sportisti ili roditelji odvoje novac za nešto što im objektivno ne treba – kupiće ajfon, a neće uložiti u kondicionog trenera, ili ishranu”.

Sarađivali ste sa našim momkom Milošem Raonićem. Kako biste opisali saradnju sa njim, bilo je dosta uspjeha na terenu, ali i problema sa povredama?

“Imali smo dobre rezultate, igrali smo četvrta kola grend slemova. Veliki profesionalac, iznimno inteligentan… Imao je te povrede, koje su ga spriječile da napravi još više. To je dio sporta, mnogi nisu zbog povreda uspjeli da naprave što mogu. Ima i sportista koji mentalno nisu jaki i ograničavaju. Povuče ih svašta, od noćnog života pa nadalje… To je sve sastavni dio priče o sportu, sve su to puzle, koje se slažu. Zašto je Đoković najbolji – zato što je motivisan, gura dalje. Možda ima igrača koji imaju bolji forhend ili bekhend, brži su i izdržljiviji, ali ukupno gledano nisu bolji. Ili Kristijano Ronaldo – vjerovatno ima boljih driblera i talentovanijih fudbalera, ali on ima toliku disiplinu i motive da traje i zato je dao 900 golova. Mnogo je stvari koje utiču i moraju da poklope. Vrhunskih sportista je jedan posto, a nije lako ući u taj uzak krug”.