Maren Henderšot Mekkreri i Kristina Muriljo Sančes, fudbalske trenerice iz Sjedinjenih Američkih Država, boravile su minulih dana u u Crnoj Gori.
Obišle su Cetinje, Mojkovac, Berane, Pljevlja i Podgoricu, u okviru projekta “Sportska diplomatija – osnaživanje žena i djevojaka da postanu liderke kroz sport”, koji je finansirao Stejt department preko Ambasade SAD u Podgorici.
Možda nisu imale mnogo vremena da se upoznaju sa svim potencijalom ženskog fudbala u Crnoj Gori, ali jesu dovoljno da vide da talenat postoji…
O boravku u našoj zemlji, utiscima koje nose, savjetima koje imaju, razgovarali smo sa Maren Henderšot Mekreri, bivšom profesionalnom fudbalerkom, nekadašnjom članicom i rukometne reprezentacije SAD, koja je sada edukatorka trenera Fudbalskog saveza SAD, glavna trenerica Nacionalnog razvojnog olimpijskog tima, skautkinja za omladinsku reprezentaciju SAD, nastavnica osnovnog fizičkog vaspitanja i sportska komentatorka.
Kakve utiske nosite iz Crne Gore?
“To je prelijepa zemlja sa toplim, gostoljubivim i vrijednim ljudima”.
Šta ste tokom boravka, a posebno praktičnog rada (treninga), iako kratkog, primijetile kod djevojčica i djevojaka iz Crne Gore koje se bave fudbalom?
“Djevojke koje sam upoznala imaju odličan stav, daju fantastičan napor svaki put kada izađu na teren, vole igru i igraju sa osmjehom i energijom. One imaju želju za više fudbala, konkurentnijeg fudbala, za više treninga i više utakmica .
Ima li talenta u njima?
“Vidjela sam talentovane igračice u svakom gradu koji smo posjetili! Igračice koji u Crnoj Gori igraju na najvišem nivou su veoma talentovane, takmičarski nastrojene. Talenat, međutim, mora da se nadograđuje, tako da igračice sa visokim potencijalom moraju da nastave da rastu kao igračice, moraju da imaju izazove kako bi nastavili da razvijaju svoj talenat”.
foto: Filip Roganović
Ženski fudbal je, praktično, još u početnoj fazi razvoja u Crnoj Gori i nema dugu tradiciju. Koliko je teško početi od nule?
“Sve je izazov kada kreneš od nule. Ključ razvoja u bilo kojoj fazi je nastavak kretanja naprijed, čak i ako je riječ o samo malom rastu. Kretanje naprijed, čak i polako – kretanje je naprijed. Neki od najvećih resursa, kao što je kvalitet, već postoje, tako da je samo veći pristupa tim resursima odlična startna pozicija”.
Kako bi trebalo da pristupimo ženskom fudbalu kako bismo podstakli djevojčice da ga igraju, s obzirom da se fudbal često posmatra kao sport kojim dominiraju muškarci?
“Kada bi više ljudi vidjelo osmjehe na licima ovih djevojčica dok igraju fudbal, možda bi više ljudi promijenilo mišljenje da je to ‘dječački’ sport. Podsticala sam djevojke da se zalažu za sebe, da traže, pa čak i zahtijevaju, više prilika da treniraju i igraju, ali to takođe zahtijeva da se drugi ljudi zalažu za njih. Muškarci igraju važnu ulogu u otvaranju vrata mogućnosti! Voljela bih da se fudbal normalizuje kao zabavan, prijatan sport za sve”.
Dolazite iz vrhunskog sistema, koji je takođe veoma veliki i složen – da li možemo da primijenimo neka vaša iskustva u Crnoj Gori, s obzirom na razlike, uključujući i mentalitetske?
“Iako će uvijek postojati razlike između fudbala za djevojčice u SAD i fudbala za djevojčice u Crnoj Gori, mislim da uvijek ima više sličnosti nego razlika kada je u pitanju razvoj i mentalitet igrača i igračica. Kada djevojke igraju fudbal (ili bilo koji sport) većina njih doživljava povećanje samopouzdanja i to je nešto što je potrebno svakoj djevojci na svijetu! Kada djevojke igraju fudbal, povećavaju samopouzdanje jer uče nove vještine, uče kako da rade sa drugima kao tim, uče kako da naporno rade na ostvarenju svojih ciljeva i snova – sve su to vrijedne i slične osobine na svim kontinentima. Sjajno kada imate zemlju dovoljno veliku da proizvede velike fudbalerke i dovoljno malu da svi budu povezani kroz fudbal”.
Šta bi trebalo da bude zajednički cilj svih onih koji se bave ženskim fudbalom u Crnoj Gori – rezultati, masovnost, promocija…?
“Neki od mojih ciljeva bili bi jedinstvo u podršci pružanju mogućnosti ženama da igraju, treniraju i sude fudbal. Drugi cilj bi bio da u štabu nacionalnog tima budu trenerice – i za muški i za ženski tim! U SAD počinjemo da uviđamo prednosti ženskih trenera, takav je slučaj sa NFL i NBA, i kada organizacije počnu da koriste snage i resurse koje i muški i ženski treneri unose u sport, doći će do većeg napretka u razvoju i za igrače i igračice. Takođe bih volljela da vidim kako se muški i ženski reprezentativci zalažu i aktivno učestvuju u razvoju igre na lokalnom nivou, tako što će se uključiti u treniranje kroz vođenje klinika i kampova širom zemlje. Nisu vam nužno potrebni veliki brojevi (iako to pomaže) da biste bili uspješni, ako možete da imatekvalitet, posvećenost i jedinstvo svih koji učestvuju. Još jedan ambiciozan cilj bio bi povećanje broja volontera. Crna Gora je nacija visokog fudbalskog IQ-a! Znači, ljudi nisu samo navijači, već razumiju igru… kada bi se više dobrovoljaca javilo za trenere i sudije, zemlja bi, kao cjelina, mogla da osjeti veće jedinstvo u razvoju najboljih fudbalera na svijetu”.
U kojoj mjeri vas je fudbal formirao kao ličnosti?
“Fudbal je bio ključan u formiranju ličnosti kakva sam danas. Izražavam svoju kreativnost na terenu, razvila sam atribute liderstva i otpornosti kroz angažovanje u fudbalu. Fudbal je moj izlaz kada sam pod stresom i preopterećena. Fudbal je siguran prostor za iskustvo i učenje iz neuspjeha… Greške su dio igre, kao i neuspjeh, ali u fudbalu učimo kako da pravimo greške i da se branimo od tih grešaka. Na terenu i u životu nije važno, ako pogriješimo, već je važno šta radimo nakon što pogriješimo… Volim što mi je fudbal dao šansu da vježbam kako da se vratim nakon greške”
Da li sebe više vidite kao vaspitačicu/nastavnicu ili trenera?
“Treneri imaju mnogo uloga uključujući podučavanje, rukovođenje, obrazovanje, mentorstvo, liderstvo, uticanje… Ja lično sebe vidim kao vaspitačicu i učiteljicu, kao prioritet u treniranju. Ne treniram samo da brojim i akumuliram pobjede i poraze. Ja se bavim ‘koučingom’ da kroz podučavanje i vođenje pozitivno utičem kako bih podigla ljude oko sebe. Volim da vidim kako igrači uče kako da sami rješavaju probleme, djeluju autonomno tražeći rješenja, zalažu se za sebe i kada njihovo samopouzdanje raste u tom procesu – to je pravo osnaživanje!”.
