Put ka ostvarivanju sportskih snova i želja pun je prepreka, odricanja i teških odluka.
Jedna od najtežih je svakako – odvajanje od porodice.
Često se mladi ljudi zbog svog sportskog napretka na taj korak odluče vrlo rano, po čemu se, takođe, razlikuju od svojih vršnjaka.
„Sportfem“ će kroz priče naših talentovanih i uspješnih sportistkinja pokušati da „dočara“ taj put i sve što nosi.
****
Putovati svijetom, živjeti u 11 različitih zemalja, a pritom se raditi ono što najviše voliš – to je privilegija. I uspjeh…
Upravo takav život već više od 16 godina vodi Tanja Bokan, naša najpoznatija i najuspješnija, a po mnogima i najbolja odbojkašica svih vremena.
Kao tek punoljetna počela je svoj sportski i životni put.
“Kao 15-godišnjakinja imala sam ponude od tada vodećih klubova iz Srbije, ali moj otac nije dozvoljavao da odem. Ne da nije dozvoljavao, nego nije želio ni da čuje za to, jer sam po njegovom mišljenju bila premlada da se odvojim od porodice i ne budem pod njihovim nadzorom. Uz to, Crna Gora je imala prvoligaša u ligi Srbije i Crne Gore, Luku Bar, u kojoj sam igrala. Nisam se ljutila na tu njegovu odluku, jer i nisam bila spremna da se odvojim od njih, i danas mislim da je donio pravu odluku u tom momentu”, priča 33-godišnja Baranka za Sportfem.
Kada je napunila 18, mogla je i sama da donosi odluke, ali podrška porodice je bila važna – prihvatila je poziv Spartaka iz Subotice.
“Tada mi nije bilo teško da odlučim. Crna Gora je postala suverena, a ja sam željela da nastavim da igram na većem nivou. Moji roditelji su tada to prihvatili bez problema, jer su imali veliko povjerenje u mene, koje, hvala Bogu, nikada nisam iznevjerila. Nije sigurno bilo uopšte lako – ni njima, a ni meni. Oni daleko od njihove djevojčice i sestre, a ja daleko od svih njih. Znali su, međutim, da je vrijeme da živim svoj život i postanem samostalna. Neizmjerno sam im zahvalna, jer sam izrasla u jaku i samostalnu ženu”, ističe Tanja.
Suboticu je izabrala i zbog Blaža Dobrkovića, nekadašnjeg rukometaša.
“Blažo je moj dobar prijatelj, a on je u Suboticu otišao godinu ranije. To mi je nekako ulivalo sigurnost. Znajući da ću imati nekog svog uz sebe bilo je veliko olakšanje. Čak smo zajedno i upisali fakultet…”.
Odvajanje od porodice je i veliki korak i, na neki način, dokaz zrelosti…
“Ne mislim da sam bila zrela, i dan danas učim mnoge lekcije i svakim danom sazrijevam, tako će biti dok sam živa. Ono šta sam ja imala jeste poštovanje prema svojoj porodici, uvijek sam u podsvjesti imala na umu jeste to da ne želim da uradim ništa šta bi njih povrijedilo, nešto čime bih obrukala i sebe i njih. Kod nas to zovu – ‘stari kov’, a toga danas sve manje ima, nažalost”, kaže Tanja.
Pamti i danas početke novog života, jer iznova ima takav osjećaj…
“I sada, poslije toliko godina, imam isti osjećaj kada doputujem u novu zemlju, novi grad, kada uđem u potpuno nepoznati stan, u kome ću boraviti, a koji mi je uvijek u prvim danima privikavanja jako ‘hladan’”, iskrena je Baranka.
Često se zaboravi, u trenucima pobjeda i uspjeha, da su sportisti/sportistkinje, zapravo, “obični” ljudi koji se bave “neobičnim” zanimanjem, koji, takođe, prolaze kroz teške i komplikovane životne situacije.
“Teške trenutke sam se trudila da sakrijem od porodice, kako bih ih sačuvala dodatnog stresa i tuge, ali bi oni uglavnom uvijek osjetili da me nešto muči. I tada bih podijelila sve sa njima. I sa njima prevazilazila sve. Jako sam vezana za moje i oni su mi uvijek bili bezuslovna i najveća podrška. Daće Bog da sjutra imam djecu i ako, ali samo ako, ona budu željela da se bave sportom biću im bezuslovna podrska kao sto su i meni moji roditelji bili. Pored familije, tu je moja druga porodica – moji prijatelji, koji su, ipak, više bili tu, kada nastupe problemi emotivne prirode”, uz osmjeh kaže Tanja.
Za velike odluke, kakva je nesumnjivo i odluka da se djevojka sa 18 godina odseli od kuće i osamostali, potrebna je i jaka psiha, ali Tanja kaže da je u njenom slučaju – to više bila ljubav.
“Mislim da je važnije koliko zaista je to ono šta želiš. Ukoliko si siguran da je to tvoj prioritet, onda je sve lakše. Sport je moja prva ljubav i strast, tako da mi je bilo lakše. Ja bih i danas isto uradila. Sazrela sam ranije, ne potpuno, kao što sam i ranije rekla, ali sam i naučila kako i na koji način da se borim sa problemima i da ih rješavam, osamostalila sam se i zahvaljujući svemu tome spremna sam da sjutra podižem i svoju porodicu”, ističe ona.
Smatra da su, kako naglašava – bez uvrede, djevojke i žene spremnije od muškaraca za neke velike odluke.
“Mislim da su djevojke jače i čvršće od muškaraca, mislim da smo u stanju da podnesemo mnogo više od muškaraca”, kaže Tanja.
Odbojka je njen život, a život profesionalne sportistkinje pun je izazova, prepreka i svi kažu – odricanja.Da li s, u njenom slučaju, odricanje isplatilo.
“To je vječita dilema, da li je od sporta više dobiti ili odricanja. Teško je izvagati i u mom slučaju. Prije svega, zahvalna sam Bogu što sam dobila i više nego sto sam ikada mogla i da sanjam. Kao dijete nisam imala finansijskih uslova da ugodim sebi i priuštim putovanja, pa je to jedan od prvih ispunjenih snova. Upoznavanje kulture drugih naroda, sticanje poznanstava širom svijeta, uživanje radeći ono sta volim… Sa druge strane, daleko od porodice, svaki rođendan, Božić, Vaskrs u tuđini je jedan ožiljak više na srcu i moram da priznam da mi sada teže pada odvajanje od svojih nego sa 18, 20, 23 godine… Što sam starija, sve mi je teže”, ističe Tanja, naglasivši:
”Još jedna velika dobit koju ne treba da zanemarim a donijela mi je upravo odbojka jeste finansijska stabilnost. Nažalost, kod nas odbojka nije ni na pribliznom nivou kao u inostranstvu, kod nas se ne moze živjeti od odbojke, a ja sam imala sreće da igrajuci i radeći ono šta volim i zaradim”.
Sjajna odbojkašica na kraju je poručila mlađim generacijama:
“Ko ne rizikuje taj ne profitira – definitivno je istina. Kada kažem rizik ne mislim na ‘život na margini’ ili ‘sa one strane’. Takođe, svima bih od sveg srca savjetovala da iskoriste svaku šansu u životu, jer ako nesto radite s’ ljubavlju i maksimalnom posvećenošćiu uspjeh neće izostati”.
Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija
