fbpx
Pratite nas

Fudbal

Žena koja je promijenila cijeli sport: Autobusom i uprkos predrasudama na put do vrha

Ona ima 14 godina i čeka autobus koji će je odvesti iz njenog rodnog grada do Rio de Žaneira. Kada bi neko mogao da pročita njene emocije u tom trenutku, uočio bi strah, nervozu i borbu da im se suprotstavi.

Bori se sa svima koji su joj rekli da ne može da uspije, jer je djevojčica. Da ne bi trebalo ni da pokuša, jer je djevojčica.

Ona je odlučila da ne sluša, iako su joj noge drhtale dok je čekala da jedan po jedan putnik uđe u autobus, na trodnevno putovanje u drugi najveći grad u Brazilu, poslije Sao Paula.

To putovanje sinonim za početak.

Autobus je prelazio ravne zemljane puteve, zelene površine, planine do velikog grada. Taj autobus je nosio njen san. Njen san da postane fudbalerka. Taj autobus ju je vodio na svjetska prvenstva, Olimpijske igre, do pojedinačnih nagrada, na pune stadione.

Taj autobus, kojim je krenula iz svog grada u čuveni Rio kako bi ostvarila svoj san, da bi mogla organizovano da trenira u Vasko da Gami, vodio ju je po cijelom svijetu.

Ona je Marta Vieira, jedna od najboljih fudbalerki svih vremena, a tada samo djevojčica koja oklijeva da uđe u autobus, koja ni ne zna šta će se dogoditi kada stigne u Rio…

Alagoas je jedan od najsiromašnijih regiona Brazila, na sjeveroistoku zemlje. U njegovom srcu je grad Dois Riasos.

Tu je Marta Vieira da Silva odrasla sa mamom i starijim bratom Žozeom. Tu je počelo njeno putovanje. Na ulicama ispred kuće. Tu je početna tačka njenog putovanja do vrha, do titule koja je promijenila ženski fudbal.

Formirajući ličnost kroz poseban politički pejzaž u svojoj zemlji, Marta je od malih nogu osporila sve narative o patrijarhatu i muško-ženskim odnosima u Brazilu.

Bila je usamljena djevojka u zemlji u kojoj je ženski fudbal bio zabranjen od 1941. do 1979. godine!

Bila je djevojka koja se istakla, ali ne zbog njenog talenta. Isticala se jednostavno zato što je bila djevojka koja je voljela fudbal.

Bila je jedina djevojčica u njenom gradu koja je igrala fudbal na ulici i ljudi su se pobrinuli da o tome obavijeste njenu majku o tome.

„Nije normalno“, „Čudno je da djevojka igra fudbal“, „Zašto joj to dozvoljavaš?“…

To su bili neki od komentara.

Nakon što je otac napustio dom dok je još bila beba, njena mama je morala da brine o četvoro djece. Odlazila je na posao u pet ujutru. U plantaži, u zemljištu. Vraćala se kasno uveče. Kada nije bila na plantažama, bila je u gradskoj kafani, gdje je čistila i služila kafu.

Nije bila prisustna u Martinom životu dovoljno da je spriječi da radi to što voli i „da bude djevojka“.

A, Marta je znala jednu stvar. Igranje fudbala sa dječacima. I da sanja da će jednog dana igrati profesionalno. Majka ju je, na svoj način, podržavala. Svaki put kada bi neko u gradu požurio da joj kaže za njenu kćerku, koja radi nedolične stvari, koje djevojke ne rade, ona je odgovorila:

„Neka bude šta hoće!”

Marta se od malena borila za mjesto pod suncem na ulicama svog grada. Dječaci su joj dopuštali da igra, ali samo u timu koji nije tako dobar.

Njoj nije smetalo. Pokazivala je šta zna, svaki put. Pokazala im je da je djevojčica koja zna da igra fudbal.

Ali, komentari nisu prestajali, mještani su gunđali, a ona je bila sama. Sama u svlačionici, dok je pokušavala da obuče majicu i šorts koji su bili mnogo veći od nje.

Kada je igrala za lokalni tim Dois Rijašos, bila je primorana da napusti takmičenje, na zahtjev trenera protivničkog tima.

„Izvedite je napolje“, kazao je.

Poslije mnogo godina, prisjećajući se toga, sjeća se i suza koje su joj se slivale niz obraze.

Ali, nije odustajala. Kartu od Alagoasa do Rija, za probu u Vasko da Gami, platio je porodični prijatelj.

Kada je stigla u Rio, smjestila se kod prijatelja svoje porodice i čekala poziv.

Jednog dana je zazvonio telefon i javljeno joj je da dođe na trening. Zgrabila je kopačke, došla na stadion i tamo prvi put u životu vidjela žene kako igraju fudbal.

Imala je 14 godina i pozvana je da igra za U 19 ženski tim Vaska. Obuzeo ju je strah. Plašila se da će, ako progovori, vidjeti da nije iz Rija, da dolazi iz daleka, iz siromaštva. Nije otvorila usta. Neka njen fudbal priča o njoj. Nega igra bude njen način izražavanja.

Prvi udarac koji je uputila bio je toliko jak da je lopta pogodila golmana, a ipak se otkotrljala u gol. Svi su je gledali, ali ti pogledi nisu ličili na one koje je vidjela u svom gradu. Ne. Bili su drugačiji. Osjećala se divno.

Helena Pašeko, koordinatorka ženske sekcije, vrlo brzo je uzviknula: “Hoćemo je”.

Pridružila se klubu. Promovisana je direktno u prvi tim.

I počela je dominacija. Sa 16 godina postigla je šest golova na prvom Svjetskom prvenstvu za mlade fudbalerke (U20) i dobila prvi poziv za ženski “selesao”.

U Vasku je ostala dvije godine, od 2000. do 2002, pa potpisala

za Santa Krus. Tamo će ostati još dve godine, odnosno dok se nije dogodilo nešto čudo…

Na jednoj švedskoj TV stanici, izgovoreno je:

„Postoji mlada i perspektivna brazilska igračica po imenu Marta Vieira da Silva…“.

Dobila je poziv švedskog kluba. Sljedeća stanica na njenom putovanju bila je Umea IK.

Nije znala ni gdje se nalazi na mapi. Nije znala jezik, nije znala šta da radi. Ali, Švedska će postati njena druga domovina. A Umea IK prekretnica u njenoj karijeri. Tamo je postala zaista profesionalna fudbalerka.

U nordijskoj zemlji ženski fudbal je već dugo bio prisutan na najvećoj sceni, ali bio je strog i sistematičan. Marta je u Švedsku dovela Brazil sa sobom. Ona ih je promijenila, naučila ih je – kako improvizovati, kako se izraziti. I pisala je istoriju.

Osvojila je Ligu šampiona, sedam puta bila prvakinja Švedske.

Od tada je igrala za mnoge timove, u Brazilu, u Los Anđelesu, u Njujorku i ponovo u Švedskoj. Igraće sa i protiv igračica kao što su Mia Ham, Ebi Vambah…

U svom zenitu, Marta je bila nezadrživa. Imala je nezaboravnu snagu, inteligenciju i sjajnu lijevu nogu. Prvi je Brazilka koja je igrala profesionalno u Evropi, a koju je sam Pele, brazilska legenda, prozvala „Pele u suknji“.

Noseći čuvenu brazilsku  desetku na leđima, pomjerala je standarde ženskog fudbala. Svaki njen potez sa loptom, svaki njen dribling, svaka akcija imale su svrhu, vodile su je do puta kojim su hodali Ziko, Pele, Ronaldinjo, Rivaldo, Kaka…

Njen uticaj je bio toliko veliki da je pomogao da se pokrene revolucija u igri i velike promjene u načinu na koji je ženski fudbal počeo da se tretira.

„Marta je sama podigla fudbal “, kazala je sjajna Amerikanka Karli Lojd.

Postala je kultna figura za ženski fudbal. Njene vještine, njeni postignuti golovi izazvali su globalno interesovanje za ovaj sport.

Odagnala je posljednju trunku dileme i svaku crtu sumnje da žene mogu da igraju fudbal na vrhunski način, otvarajući prostor za sve mlade djevojke širom svijeta.

Šest puta je birana za najbolju fudbalerku svijeta, ali sa Brazilom nikada nije osvojila zlato – bila je vicešampionka Mundijala 2007, kao i Olimpijskih igara 2004. i 2008.

Mjesto u istoriji je upisala i time što je na Mundijalu 2019, postalo prva osoba koja je postigla gol na pet svjetskih prvenstava!

Ukupno ih ima 16.

Njena zaostavština je veća – kada je počinjala, bilo je čudno što djevojka igra fudbal, a u Brazilu danas više od 500 žena ima status profesionalnih fudbalerki, sa 16 timova u prvoj i 36 u drugoj ligi. Pored toga, više od 3.000 igraju kao amateri, ali dobijaju finansijsku nadoknadu.

Sa 36 godina, još je aktivna, članica je američkog Orlando Prajda. I kada prestane nastaviće da promoviše fudbal, kao sport jednakosti:

“Mi moramo da želimo više. To ćemo postići treningom, borbom protiv predrasuda, borbom protiv nedostatka podrške, borbom protiv svih onih koji kažu da ne možemo. Možemo!”, glasila je jedna od njenih poruka.

Klikni i komentariši

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.

Reklama

Ovo morate vidjeti

Više u Fudbal