Anđela Berišaj, dragulj crnogorskog sporta: Spremna sam na sva odricanja da ispunim olimpijske snove

Anđela Berišaj nedavno je u Crnu Goru donijela prvu medalju sa velikih takmičenja u borilačkom sportu, koji je u ekspanziji u svijetu, i koji se učvrstio na programu olimpijskih igara.

Postala je juniorska vicešampionka svijeta u tekvondou, u kategoriji do 68 kilograma.

Njen veliki uspjeh nije došao iznenada i slučajno, Anđela je odavno prepoznata kao veliki talenat i djevojka kojoj se predviđa sjajna budućnost.

Vodeća je na evropskoj juniorskoj rang listi, a ranije ove godine osvojila je i srebrnu medalju na Evropskim igrama u Sofiji.

Srebro iz Sofije, sa šampionata svijeta, najveći je uspjeh u njenoj dosadašnjoj karijeri.

Za Sportfem priča o nastupu na prvenstvu, o ljubavi prema tekvondu, planovima za budućnost…

“Bilo je malo pozitivne treme koja prati svaki nastup posebno pred ovako veliko takmičenje. Dosta stvari treba da se poklopi – i dobre pripreme, i dobra forma bez povreda, i malo sreće.. ali, potajno naravno da sam očekivala medalju, jer dugo godina mukotrpno treniram sa željom da pokažem da mogu ravnopravno da se nosim sa najboljim svjetskim borcima. Sa velikom željom očekivala sam nastup na svjetskom prvenstvu da pokažem i sebi i drugima koliko mogu…”, kaže Anđela.

Na putu do medalje, članica Bese eliminisala je Egipćanku Malik Ahmed, Jordanku Saru Al Kuran, reprezentativku Bosne i Hercegovine Mariju Jokić i u polufinalu Šin Čun iz Tajpeha. U neizvjesnom finalnom meču poražena je od Koreanke Hong Hio Rim.

“Konkurencija je bila vrlo jaka, sve najbolje takmičarke iz cijelog svijeta su bile tu, u mojoj kategoriji je bilo prijavljeno njih 33. Nije bilo lako odraditi pet mečeva u jednom danu”, kaže Anđela i priznaje da je njen status vodeće na evropskoj rang listi donio i blagi pritisak.

“Svi očekuju i rezultat, ali u redu je to, ja sam se fokusirala na moj cilj i radila ne razmišljajući o rang listi. Ko god da je protivnik, razmišljam samo o pobjedi i ni o čemu drugom”.

Anđela trenira tekvondo deset godina…

“Počela sam sasvim slučajno kada su roditelji mene i moju sestru upisali u Tekvondo klubu Besa iz Tuzi. Ubrzo je ovaj sport postao dio mog života, uz školu naravno, i samo na to sam skoncentrisana… Živim za ovaj sport, u njemu pronalazim sve izazove i jedva čekam svako naredno takmičenje”, kaže Anđela.

Tekvondo u Crnoj Gori nije ni popularan, ni masovan, kao recimo karate, ili džudo – ali, ima nešto što drugi borilački sportovi nemaju, ističe Anđela.

“Tekvondo se razlikuje od ostalih borilačkih vještina jer je mnogo dinamičniji, ima bezbroj kombinacija udaraca, mnogo je atraktivan, a osim toga to je olimpijski sport i jedan od najorganizovanijih pojedinačnih sportova. Pruža mnogo izazova”.

Da bi ispunila svoje sportske želje i ciljeve trenira dva puta dnevno, a kada su takmičenja ima i tri treninga na dan…

“Svaki trening mi čini veliko zadovoljstvom, jer je to ono što me ispunjava. Iskreno, nije lako uskladiti sve obaveze. Škola mi je na prvom mjestu, profesori imaju razumjevanja ako nekad zakasnim, a ja nastojim da završim sve školske obaveze. Za sada uspjevam da uskladim sve, nadam se da će tako biti i ubuduće”, kaže Anđela.

Odricanja je mnogo i ne tiču se samo vremena i napornih priprema i takmičenja.

“Ukoliko očekujete rezultate, morate da se potpuno posvetite ovom sportu. Nije samo vrijeme u pitanju, već i fizički i psihički umor, zatim specifična ishrana, česta su i gladovanja kada je potrebno spustiti težinu, tu su jaki treninzi i održavanje fizičke kondicije, nekad se nažalost dešavaju i povrede… Ima i dugih i napornih putovanja, a oprema za takmičenja je skupa. Ima puno odricanja svake vrste”, iskrena je Anđela.

Ali, ona je spremna da ide do kraja, slijede nove obaveze, učešće na turnirima u okruženju, nastup na U 21 Evropskom prvenstvu.

“Glavni cilj i san mi je kao i većini sportista da jednog dana nastupim na Olimpijskim igrama. Za to živim i treniram, da budem jača i bolja i spremna sam na sva odricanja da to ostvarim”.

Na njenom putu glavna podrška su joj njeni najmiliji.

“Najveća podrška mi je porodica, koja u svakom momentu stoji iza mene i živi svako takmičenje sa mnom. Zatim, moj trener iz kluba Besa, kao i moje kolege iz kluba koji su uvijek tu da mi pomognu u pripremama za svako takmičenje”.

Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija