Prvi veliki rezultat crnogorskog sporta nakon obnove nezavisnosti – prva medalja sa velikog takmičenja – ostvaren je 2007. godine u Bratislavi, kada se naš ženski kata tim okitio evropskom bronzom.
Šesnaest godina kasnije isti uspjeh u španskoj Gvadalahari ostvarila je muška reprezentacija Crne Gore u katama, a u oba uspjeha utkan je talenat i dugogodišnji rad Milene Milačić.
Milena je kao takmičarka, sa sestrama Biserkom i Tijanom Radulović, te 2007. ispisala istoriju našeg karatea i sporta uopšte, da bi krajem marta ove godine, u ulozi selektorke, spremala, nadgledala i savjetovala mladiće iz Bara Vladimira Mijača, Arijana Kočana, Kenana Nikočevića i Nikolu Milića na putu do bronzanog odličja.
Na pitanje koja joj je medalja draža, u razgovoru za magazin Crnogorskog olimpijskog komiteta, bez mnogo razmišljanja odgovara:
“Medalja koju su osvojili momci, nekako sam je emotivnije doživjela nego onu koju sam osvojila kao takmičarka. Zajedno smo uložili mnogo da bismo došli do uspjeha, a i potpuno je drugačiji osjećaj. Kada si takmičar, daješ sve od sebe, a kada si trener – moraš da sjediš mirno i da gledaš, i da se nadaš da će sve biti u redu, a u tim momenima ni na šta ne možeš da utičeš. To je pravi vrtlog emocija i zato je možda i medalja iz Gvadalahare posebna”.
Njeni puleni donijeli su joj i neopisivu radost, ali i status kakav imaju rijetki. Milena Milačić se pridružila velikanima našeg sporta Vladimiru Gojkoviću i Bojani Popović – od 2006. godine samo su njih troje osvajali medalje na najvećoj sceni u ulozi takmičara i selektora. Gojković je kao igrač bio prvak Evrope, a kao selektor osvojio dvije medalje sa “ajkulama”, dok je Bojana Popović bila olimpijska vicešampionka, da bi krajem prošle godine sa klupe vodila “lavice” do bronze na šampionatu Evrope.
“To je podatak koji me čini ponosnom i privilegovanom. Zaista sam počastvovana što sam na bilo koji način u društvu naših legendi”, iskrena je Milena.
Crnogorski karate ima veliku tradiciju uspjeha, posebno u borbama. Kate su dugo bile u drugom planu i zato je dugo čekani uspjeh tako važan. A nije došao preko noći – prošle godine falilo je tako malo, crnogorski kata tim osvojio je peto mjesto na prvenstvu Evrope.
U Gvadalaharu je došao kao kandidat za medalju. U grupi sa Španijom, Francuskom, Azerbejdžanom, Hrvatskom i Ukrajinom momci su izborili drugo mjesto i plasirali se u meč za bronzu, u kome su bili bolji od ekipe Engleske.
“Bilo je jako teško, nismo imali sreće u žrijebu, jer smo se u grupi nadmetali sa Španijom, koja je aktuelni svjetski vicešampion, Azerbejdžanom kao trećeplasiranom ekipom sa prethodnog prvenstva Evrope, Francuskom koja je godinama u vrhu evropskog i svjetskog karatea, kao i kvalitetnim timovima Ukrajine i Hrvatske. Bila sam izuzetno zadovoljna svakim njihovim nastupom, nijanse su odlučivale, a raspon ocjena u odnosu na konkurenciju pokazao je koliko je teško bilo obezbijediti drugo mjesto u grupi. U borbi za medalju bili su dominantno bolji u odnosu na ekipu Engleske, koju su pobijedili ocjenom 42,6 -40,4”, kaže selektorka Milena, a naglašava:
“Vjerujem da je medalja na prvenstvu Evrope za njih tek prvi veliki uspjeh u karijeri, a budući da se radi o mladim i perspektivnim takmičarima sigurna sam da je ovo samo zalog za nove velike rezultate u budućnosti. Sa ovim momcima radim dugo, pratim ih od kada su bili djeca, znam koliko su talentovani i vrijedni, koliko žele da uspiju. Zato vjerujem da su pred njima novi uspjesi”.
S obzirom na iskustvo koje ima kao takmičarka i sada kao trener, Milena može da napravi poređenje “nekad i sad”.
“Mnogo je teže sada, mnogo je jača konkurencija i mnogo više se trenira i radi. Da smo mi, moja generacija i prethodne, trenirali kao oni ko zna gdje bi nam bila granica. Ali, sve se promijenilo – i način rada, i zahtjevi, jednostavno ništa se više ne prepušta slučaju i moraš da budeš maksimalno posvećen ako želiš da ideš u korak sa rivalima. Ako imamo u vidu da je Crna Gora mala zemlja sa limitiranim resursima u sportu, a da smo uspjeli da pariramo najboljim evropskim selekcijama i na kraju se plasiramo među tri najbolje na Starom kontinentu, to ovom rezultatu daje još i više na značaju”, ističe Milena Milačić.
Ne želeći da veliča ulogu koju sada obavlja, Milena ističe da je trener – kao učitelj i autoritet – veoma važan.
“Bez dobrog trenera teže je doći do uspjeha i to sada najbolje shvatam. Osim kao neko ko ih vodi na pripremama, ko ih nadgleda i čini takmičare boljim, važna je i podrška koju sportisti dobijaju. Trudila sam se da je ovi momci uvijek imaju”, kaže Milena i naglašava:
“To što sam žena u ulozi trenera muškog tima apsolutno nije bio problem. Imamo sjajan odnos, a to je, uostalom, i odlika karatea. Karate je i muški i ženski sport, svi smo zajedno, svi smo isti, nikada nije bilo ni podjela ni predrasuda”.
