„Nadam se da ću obuzdati emocije kada čujem himnu Crne Gore“: Životna i sportska priča Suzane Lazović

Suzana Lazović se vraća na najveću rukometnu scenu – u drugačijoj ulozi.

Bliži se njen debi na Evropskom prvenstvu kao selektorke Crne Gore, nakon što je u (kratkoj) igračkoj karijeri, noseći crveni dres, osvojila evropsko zlato i olimpijsko srebro.

Pred početak EURA, Suza je za sajt EHF ispričala svoju priču u rubrici “To sam ja”.

“Imala sam osam godina kada je počelo moje sportsko putovanje, ali ne u rukometu. Počelo je na tatamiju za džudo. Džudo je oblikovao moje rane godine, i bila sam prilično uspješna, osvojivši 13 zlatnih medalja i čak postavši prvakinja tadašnje Srbije i Crne Gore.

Moj otac Vladimir i moj nastavnik fizičkog vaspitanja su ključne figure u tim godinama kada je riječ o sportu. Nastavnik fizičkog je vjerovao da je rukomet savršen sport za mene i uvjerio mog oca da me odvede na moj prvi rukometni trening.

Taj prvi trening bio je s Draganom Adžićem, koji me trenirao gotovo cijelu moju karijeru, i dok je on evoluirao kao trener, ja sam rasla kao igračica. To je bilo 12 godina zajedničkog rada pod njegovim vodstvom.

Na početku sam godinu balansirala između džudoa i rukometa. Ali, kako su se takmičenja počela da se preklapaju, morala sam da biram. Otac mi je rekao da moram donijeti odluku. Objasnio mi je šta mogu da dobijem i izgubim u svakom sportu. Znao je za moj san da se takmičim na Olimpijskim igrama i, nekako, imao je osjećaj da će rukomet biti sport koji će me odvesti tamo.

Moj otac je uvijek bio pokretačka snaga iza mojih sportskih ambicija. Kada je riječ o psihološkom i emotivnom aspektu, tu je uskočila moja majka Rena. Ona je bila više usmjerena na obrazovanje i osiguravanje ravnoteže između škole i sporta. Tu je bio i moj brat Sergej, koji je, zajedno s roditeljima, bio podrška u svim mojim odlukama. Moja porodica je bila temelj koji mi je pomogao da savladam izazove.

Prelazak iz individualnog sporta poput džudoa u timski sport poput rukometa nije bio lak zadatak, pogotovo jer sam u džudou već bila liderka kao mlada. U rukometu sam počinjala od nule, okružena igračicama koje su već imale godine iskustva. Osjećala sam se kao da sam ponovo na dnu, pokušavajući da dostignem ostale.

Ponovo je Adžić imao ključnu ulogu u motivaciji da nastavim, i na kraju je bio u pravu. Ostvarila sam sve svoje snove uz rukomet.

FOTO EHF archives

Sa šesnaest godina potpisala sam svoj prvi profesionalni ugovor, i rukomet se iz hobija pretvorio u pravu karijeru. Taj ugovor je donio sa sobom i žrtve – više nemaš običan dječji život i često propuštaš stvari koje tvoji vršnjaci ne propuštaju, ali moja ljubav prema sportu nikada nije posustala. Čak i kao profesionalac, moja strast je ostala ista.

Odrastajući, divila sam se mnogim rukometašima, ali Igor Vori mi je bio poseban. Nikada nisam željela da budem baš poput njega ili da igram kao on ili bilo ko drugi. Uvijek sam željela da budem svoja i najbolja verzija sebe. Ipak, način na koji je Vori zadobio poštovanje i igrao ključnu ulogu u svom timu inspirisao me da izgradim svoje mjesto u timu i imam jednako važnu ulogu.

Cijelu igračku karijeru provela sam u Budućnosti. Imala sam ponude iz drugih klubova, uključujući jedan danski tim koji je nudio više novca, ali za mene novac nikada nije bio motivacija. Vjerovala sam u sistem koji su Dragan Adžić i Predrag Bošković gradili u Budućnosti. Imali smo san i plan, i ja sam željela da bidem dio toga.

Budućnost je postala moj dom, mjesto gdje sam odrasla i stvorila nezaboravne uspomene. Bili su uz mene kroz sve, uvijek mi pružajući podršku. Možda bi mi, da sam otišla i okušala se u različitim sistemima i klubovima, to danas pomoglo u trenerskom poslu, ali ništa ne žalim.

Osvojiti dvije titule Lige šampiona sa Budućnosti bilo je nestvarno. Prva 2012. godine se posebno izdvaja jer je tadašnji format takmičenja bio drugačiji. Nije bilo fajnl-fira, već su se igrale utakmice kod kuće i u gostima, a ukupni rezultat odlučivao je pobjednika.

Atmosfera u Podgorici bila je električna i taj trenutak je nezamjenljiv. Osvajanje takvog trofeja pred svojim navijačima u svom gradu!

Ta 2012. godina ima posebno mjesto u srcima svih nas, ne samo u mom. Klupski uspjeh bio je samo početak. Tog ljeta, moj dugogodišnji san postao je stvarnost u Londonu. Ne samo da smo se takmičili na Igrama, već smo kući donijeli srebrnu medalju. Samo nekoliko mjeseci kasnije, dodali smo i evropsko zlato.

FOTO © Sasa Pahic Szabo / Kolektiff Images

Rijetka je stvar osvojiti sve, i ponosna sam što mogu reći da smo to postigli sa Crnom Gorom. Samo godinu ranije nismo prošli grupnu fazu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, i volim da kažem da je to bio rezultat napornog rada i strpljenja. Neuspjeh nas je ojačao.

Imali smo još jedan fajnl-for nastup u sezoni 2013/14. i završili kao drugi, a posebno mi znači nagrada za najboljeg odbrambenog igrača.

Druga titula sa Budućnosti 2015. godine bila je drugačija – titula na završnom turniru, ali jednako nezaboravna.

Na neki način, ta pobjeda mi je pomogla da odlučim da okončam profesionalnu karijeru, jer je došla neposredno prije povreda koje su me natjerale da preispitam svoj put. Lakše je kada se opraštaš sa prestižnim trofejom u rukama.

Povrede su bile veliki dio moje priče i izdržala sam sedam velikih operacija. Sa šesnaest godina prvi put sam se susrela sa razarajućim vijestima da možda neću moći da nastavim ne samo rukomet, već sport uopšte — ozbiljna hernija diska i doktori su mi govorili da odustanem.

Moja majka je čak istraživala alternativne sportove za mene i pronašla streljaštvo jer su svi znali za moj san o Olimpijskim igrama.

Srećom, upoznala sam Damira Radončića, koji je imao isti problem kao ja i preporučio mi hirurga u Njemačkoj – Athoura Gevargeza, sa kojim sam i danas u kontaktu. Operacija je bila uspješna i vratila sam se jača.

Tokom perioda povreda bila sam veoma društvena, okružena mnogim prijateljima, ali nažalost, kako su se okolnosti mijenjale, prijatelji su postepeno nestajali, a ostali su samo oni pravi. Ipak, moja porodica je uvijek bila tu, nikada nisu odustajali i uvijek su bili uz mene, pružajući mi najveću podršku.

Bez obzira koliko pričam o tome koliko mi je bilo teško, vjerujem da je mojim roditeljima bilo još teže. Zahvalna sam što ih imam i za sve što su mi pružili tokom života. Njihova nepokolebljiva podrška je tu od trenutka kada sam se rodila, ili barem od trenutka kada sam postala svjesna svega što su učinili za mene, pa sve do današnjeg dana. Pravu dubinu te podrške razumjela sam tek kako sam postajala starija.

Svaka povreda me testirala fizički i mentalno. Od operacija leđa do ablacije srca i, na kraju, povrede vrata.

Razlog zbog kojeg sam morala da prođem kroz sedam operacija vjerovatno leži u činjenici da sam počela s profesionalnim sportom veoma mlada. Moje tijelo tada nije bilo spremno za takav napor, što je uzelo danak.

Nakon svake povrede, žurila sam da se vratim, željna da budem dio tima za ključne utakmice i velika takmičenja.

U nekim slučajevima, moj nedostatak posvećenosti fizioterapiji takođe je doprinio problemima. Svi smo bili mladi i često nismo u potpunosti bili svjesni kroz šta naša tijela prolaze. Nismo uvijek održavali zdrav način života niti razmišljali o budućnosti. Čak sam pokušala da se vratim nakon te posljednje operacije vrata, ali situacija je postala ozbiljnija kada su posumnjali da imam tumor. S jedne strane bila je moja rukometna karijera, a s druge život. Izabrala sam život.

Tada nisam bila svjesna, ali vjerujem da me Bog nagradio za tu žrtvu i spremnost da se dam timu. Sada, kao trener, veoma sam svjesna da sam sa 20 godina postigla ogroman uspjeh. Iako nije bilo lako, mogu reći da sam ispunila svoj san i ostvarila sve što sam željela. Možda sam mogla dati mnogo više kao igračica, ali sada pokušavam da to vratim rukometu kroz trenerski rad.

Ta iskustva su me potpuno promijenila. Transformisala su način na koji gledam na život, posebno moju posvećenost stvarima za koje sam strastvena. Ako uporedim sebe kao igračicu sa sobom kao trenericom, vidim dvije potpuno različite osobe. Suštinski se nisam promijenila i nikada neću, ali mentalno sam sazrela i postala samosvjesnija. Počela sam više vjerovati u sebe nego što sam ikada vjerovala dok sam bila igračica.

Nikada nisam zamišljala da ću postati trener. Ali nakon operacije vrata, Bojana Popović me pozvala da pomognem juniorskoj reprezentaciji. U roku od nekoliko mjeseci otkrila sam novu strast. Trenerski posao bio je potpuno drugačije iskustvo, ali ono u kojem sam se osjećala ispunjeno i motivisano.

Radila sam kao selektor juniorske reprezentacije Crne Gore, provela tri vrlo produktivne godine u Kini radeći sa seniorskim, juniorskim i omladinskim timovima, a sada sam u Mađarskoj sa ekipom Alba Fehervar. Sva ta iskustva su me oblikovala kao trenera.

U Kini sam naučila vrijednost napornog rada, a intenzitet njihovih treninga ubrzao je moj razvoj kao trenera. Zajedno smo postigli istorijski rezultat – prvi put u 33 godine Kina se plasirala među 16 najboljih timova na Svjetskom prvenstvu za juniorke. Tokom tog istog perioda, nisu pobijedili nijedan evropski tim, ali uspjeli smo da to promijenimo pobjedama protiv Češke i Sjeverne Makedonije.

Sada, kao selektor reprezentacije Crne Gore, osjećam kao da sam zatvorila krug. Ovo je čast i odgovornost koju duboko cijenim. Dugujem veliku zahvalnost Rukometnom savezu Crne Gore, upravi i predsjedniku Petru Kapisodi na ukazanom povjerenju.

Naš cilj je da ponovo probudimo borbeni duh koji je definisao crnogorski rukomet, „lavice“ koje se nikada ne predaju. Uspjeh nije samo u pobjedama; radi se o načinu na koji igramo, jedinstvu koje pokazujemo i energiji koju unosimo u svaku utakmicu.

Ja sam mlada trenerica i rasteću zajedno sa ovim timom, ali živim za izazove. Mislim da razumijem igračice sa kojima sam nekada dijelila teren; znam šta mogu da očekujem od njih i dobila sam nevjerovatno poštovanje i radost od njih za naš zajednički rad. Moj prvi veliki izazov sa njima biće Evropsko prvenstvo 2024. godine.

Kad razmišljam o Evropskom prvenstvu, znam da će me najviše pogoditi trenutak kada čujem našu himnu, stojeći tamo kao selektor Crne Gore. Samo ta pomisao ispunjava me ponosom i motivacijom. Iskreno, nadam se da ću uspjeti da obuzdam emocije.

Posljednji put kada sam doživjela nešto slično bilo je na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Makedoniji sa kineskim timom. Čim sam čula crnogorsku himnu, nisam mogla da se suzdržim. Suze su jednostavno krenule. Mislim da će biti isto na Evropskom prvenstvu, ali taj trenutak će takođe biti prvi pravi korak ka svemu što pokušavamo da postignemo.

Nevjerovatno sam ponosna i uzbuđena što ću biti dio ovog događaja, okružena najboljim igračicama i trenerima. To je mjesto gdje se taktika i mentalna snaga testiraju do krajnjih granica, i ne mogu ni da izrazim šta to znači za mene. Osjećam da ću biti najsrećnija osoba na svijetu jer je ovo san za koji svaki trener radi, i nevjerovatno je imati ovu šansu.

Gledajući u budućnost, znam da moj posao neće biti lak. Biće tu mnogo rada, odricanja i posvećenosti. Ali nikada nisam prestala da sanjam. Kao što sam imala san na početku svoje igračke karijere, sada ga imam za svoju trenersku karijeru — da postignem isto ono što sam postigla kao igračica.

Bez obzira da li je to moguće ili ne, nada uvijek ostaje. I ta ambicija me pokreće naprijed.

To je san koji ću nastaviti da slijedim, korak po korak”, napisala je Suzana Lazović.