Crnogorski olimpijski komitet objavio je specijalni magazin posvećen jubileju – 20 godina crnogorskog sporta.
U magazinu su naše sportistkinje i sportisti prenijeli osjećanja koja imaju ili su imali dok su branili boje Crne Gore na velikim takmičenjima.
Košarkašku priču ispričala je Jelena Dubljević.
***** ***** ***** ***** *****
Prije svega, čast mi je i zadovoljstvo što sam dio ove priče, dio velikih uspjeha crnogorske košarke – ali prije svega dio crnogorskog sporta kao neko ko ga je oduvijek iskreno volio i živio.
Bila sam sportistkinja, kasnije i neko ko je imao priliku da vodi savez, ali prije svega sam uvijek bila i ostala veliki fan crnogorskog sporta. Kada sam bila na početku svoje karijere, kao djevojčica koja je sanjala velike snove, učila sam i maštala gledajući uspjehe naših reprezentacija i sportista.
Nikada neću zaboraviti Malagu, neću zaboraviti Olimpijske igre u Londonu, dakle prvo velike uspjehe vaterpolo reprezentacije, a kasnije ni sve ono što je uradila rukometna reprezentacija.
To su bili trenuci koji su svima nama koji smo dolazili poslije pokazivali da je moguće.
Kasnije su dolazili i brojni individualni uspjesi naših sportista, od kojih su mnogi ostavili veliki trag i nastavili da inspirišu generacije.
Sigurno bih nekoga nehotice izostavila da ih nabrajam – ali ono što svi ti uspjesi imaju zajedničko jeste poruka koju su slali: da Crna Gora, bez obzira na svoju veličinu, može da stoji rame uz rame sa najvećima.
Mislim da često nijesmo ni svjesni koliko su veliki uspjesi koje je crnogorski sport ostvario u ovih dvadeset godina. Sa tako malom bazom, sa sistemom koji je često imao mnogo izazova i prostora za unapređenje, uspijevali smo da pravimo rezultate koji su izazivali divljenje širom svijeta.
Veliki dio svoje karijere gradila sam vani i nebrojeno puta sam slušala isto pitanje kada bih rekla a dolazim iz zemlje od nešto više od 600 hiljada stanovnika: ,,Kako vi to radite”? Odgovor nikada nije bio jednostavan.
To je spoj karaktera, ponosa, talenta, inata i one posebne emocije koju nosimo kada predstavljamo svoju zemlju.
Imala sam privilegiju da odrastam uz primjere ljudi koji su pokazivali kako se voli i predstavlja Crna Gora. Oni su postavili temelje i svima nama mlađima dali putokaz kako se nosi dres reprezentacije.
Kada sam prvi put imala priliku da nastupim za reprezentaciju Crne Gore nakon obnove nezavisnosti, pa sve do posljednjeg dana, osjećala sam najljepšu emociju koju sport može da pruži. To je ona najiskrenija, najčistija emocija; bezuslovna ljubav prema svojoj zemlji.
Tu emociju je teško objasniti onima koji je nijesu osjetili. Ona se ne može kupiti, ne može se naučiti, ne može se stvoriti vještački. To je nešto što jednostavno nosiš u sebi i što ostaje dio tebe zauvijek.
Danas, kada na crnogorski sport gledam i kao bivša sportistkinja, i kao neko ko je imao priliku da sagleda sistem iznutra, vjerujem da mi bivši sportisti imamo posebnu obavezu.
Imamo odgovornost da vratimo crnogorskom sportu dio onoga što je on dao nama.
A dao nam je mnogo više od medalja i rezultata. Dao nam je identitet. Dao nam je osjećaj pripadnosti. Dao nam je priliku da budemo dio nečega većeg od sebe.
Vjerujem da naš kult reprezentacije tek treba dodatno da se gradi i jača. Djeca i mladi sportisti koji dolaze treba da uče od onih koji su tu emociju živjeli iskreno, bez kalkulacija i bez granica.
Zato se nadam da ćemo u godinama koje dolaze govoriti o još većim uspjesima.
Nadam se da ćemo stvoriti snažnmiji sistem, bolje uslove i još čvršće temelje za generacije koje dolaze. Srećna nam 20. godišnjica nezavisnosti Crne Gore.
I neka naredne godine donesu nove priče, nove uspjehe i još više razloga da budemo ponosni na crnogorski sport.
Ovo morate vidjeti
