Bio je beskućnik, preživio je pakao ulice, a danas je čovjek koji stoji iza najbolje teniserke svijeta

Kada Arina Sabalenka, najbolja teniserka današnjice, izađe na teren, publika vidi jednu od najmoćnijih teniserki današnjice.

Iza nje, u njenom boksu, gotovo uvijek sjedi isti čovjek – miran, staložen i gotovo neprimjetan.

Zove se Džejson Stejsi, a njegova životna priča nevjerovatnija je od mnogih sportskih bajki.

Danas je stručnjak za fizičku i mentalnu pripremu najbolje na svijetu, autor knjige o radu pod pritiskom i jedan od najcjenjenijih trenera na WTA turu.

Prije četiri decenije bio je dječak koji je spavao u napuštenim zgradama, bibliotekama i motelima, pokušavajući da preživi.

Njegov otac, pilot američkog ratnog vazduhoplovstva, oporavljao se od saobraćajne nesreće kada je iznenada kolabirao zbog krvnog ugruška. Džejson je pokušavao da ga održi u životu dok je njegova majka dozivala pomoć, ali bez uspjeha.

„Pokušavao sam da ga natjeram da diše. Umro mi je na rukama. Taj trenutak me nikada nije napustio“, ispričao je Stejsi.

Nakon očeve smrti porodica je upala u finansijsku i emocionalnu krizu. Njegova majka ostala je sama sa troje djece, a Džejson je, kako kaže, vjerovao da će joj biti lakše ako njega nema.

Sa svega 12 godina počeo je da noći provodi van kuće. Ubrzo je postao praktično beskućnik.

„Nisam otišao jer me neko izbacio. Otišao sam jer sam iskreno mislio da će moja majka lakše brinuti o mlađem bratu i sestri ako mene nema. Moj život se tada sveo na preživljavanje iz minuta u minut.“

Tri godine živio je između napuštenih zgrada, jeftinih motela, zalagaonica i javne biblioteke u Takomi, gradu koji je osamdesetih godina važio za jedno od najopasnijih mjesta na američkoj zapadnoj obali. Ulice su bile pune bandi, droge i nasilja, a dječak od trinaest godina morao je svakodnevno da procjenjuje kome smije vjerovati.

„Naučio sam da pročitam prostoriju čim uđem. Morao sam da prepoznam namjere ljudi kako bih znao da li treba da ostanem ili odmah odem. To mi je bukvalno spašavalo život.“

Najpotresnije su njegove riječi o nasilju koje je preživio.

„Tri potresa mozga zadobio sam jer su me tukli pištoljem. Bio sam izboden. Pucali su na mene. Sve to nije bio izbor – bio je to opstanak.“

Ipak, usred haosa postavio je sebi jedno pravilo koje nikada nije prekršio.

„Bio sam okružen drogom svaki dan, ali je nikada nisam uzeo. Zbog toga sam često bio pretučen jer ljudima nije bilo jasno zašto sam tu, a odbijam da učestvujem. Znao sam da, ako izdam svoje vrijednosti, nikada neću izaći s ulice.“

Spas nije pronašao u sportu, već u biblioteci. Danima je sjedio među policama čitajući knjige iz nauke, istorije i psihologije jer je to bilo jedino mjesto gdje je mogao da bude siguran.

„Biblioteka je bila moje utočište. Tamo me niko nije ispitivao ko sam i zašto sam sam. Mogao sam samo da učim i pobjegnem od svijeta.“

Drugo utočište bio je mala sala borilačkih vještina. Dugo je samo gledao treninge kroz prozor, dok jednog dana nije skupio hrabrost da uđe.

Vlasnik je saslušao njegovu priču, a njegova porodica mu je ponudila mjesto za spavanje. Upravo taj trenutak Stejsi danas naziva početkom svog novog života.

Kasnije je postao vlasnik crni pojas u džiju-džicuu, završio školovanje iz sportske medicine i izgradio karijeru radeći sa olimpijcima i vrhunskim sportistima.

Sa Sabalenkom sarađuje od 2018. godine, kada je Bjeloruskinja imala samo 20 godina. U početku je bio zadužen za kondiciju, ali je vremenom postao mnogo više od toga – čovjek koji upravlja energijom, emocijama i atmosferom cijelog tima.

Ne uči je samo kako da bude fizički spremna, već kako da ostane vjerna sebi kada pritisak postane najveći.

„Veliki rezultati ne nastaju kada eliminišeš emocije. Nastaju kada naučiš da ih razumiješ i usmjeriš u svoju korist“, kaže čovjek koji je od života na ulici stigao do vrha svjetskog tenisa.

“Najveća snaga Arine Sabalenke oduvijek je bila vatra koju nosi u sebi. Ali ista ta snaga može postati i najveća slabost ako ne naučiš da razumiješ sebe. Veliki dio našeg rada bio je da Arina postane bolja osoba, ne samo bolja igračica“, objašnjava Stejsi.

Najveći zajednički izazov dogodio se 2022. godine, kada je Sabalenka upala u krizu servisa i počela da gomila dvostruke greške. Razmišljala je čak i o odustajanju od tenisa, ali ju je upravo Stejsi nagovorio da napravi potpunu pauzu i iz temelja promijeni tehniku servisa. Već naredne godine osvojila je prvi Gren slem u Melburnu.

Njihova veza odavno prevazilazi odnos trener–igrač.

U velikom intervjuu za Vogue, Sabalenka je rekla da je Stzejsi za nju „kao otac“.

Čovjek koji s njom provodi više od 300 dana godišnje postao joj je oslonac nakon smrti oca Sergeja.

Stejsi joj zato stalno ponavlja jednostavnu rečenicu:

„Ne bori se protiv bola, ali ga ne hrani.”

Dječak koji je nekada preživljavao na ulici danas uči najbolju teniserku svijeta da najveće bitke ne dobija snagom udarca, već kontrolom vlastitog uma.