Istorijsko srebro iz Rumunije još nije ni stiglo da se potpuno slegne u glavama mladih lavica.
Ženska kadetska reprezentacija Crne Gore postala je prva selekcija naše zemlje koja je stigla do finala Svjetskog prvenstva, a iza velikog rezultata ostavila je utisak ekipe koju su krasili borbenost, karakter i, možda najviše od svega, vjera jedne u drugu.
Upravo je zajedništvo bilo temelj uspjeha, smatra kapitenka Anđelina Orbović.
„Utisci su još nevjerovatni i mislim da će nam trebati još neko vrijeme da shvatimo šta smo napravile. Kada se slegnu emocije, vjerujem da ćemo biti još svjesnije koliko je ovaj rezultat veliki. Za mene je najveći ponos to što smo na svakom meču pokazale koliko vjerujemo jedna drugoj i koliko možemo kada nastupamo kao jedno. Medalja je ogromna stvar, ali način na koji smo do nje došle, borbenost, zajedništvo i karakter koji smo pokazale – to je nešto što ću pamtiti cijelog života. Ponosna sam na svaku saigračicu, stručni štab i sve ljude koji su vjerovali u nas“, kazala je Orbović za Vijesti.
Sa kapitenskom trakom oko ruke upravo je ona predvodila Crnu Goru do istorijskog srebra. Ipak, ulogu liderke ne vidi kao nešto što je izdvaja od ostalih.
„Kapitenska uloga mi predstavlja veliku čast, ali i veliku odgovornost. Ne doživljavam je kao to da sam iznad bilo koje saigračice, već kao obavezu da budem uz svaku od njih kada je najteže, da dam primjer na terenu i van njega i da uvijek vjerujem u našu ekipu. Mi zaista jesmo tim i mislim da je upravo to naša najveća snaga. Svaka od nas ima svoju ulogu, karakter i kvalitet, a kada sve to spojimo, postajemo mnogo jače od zbira pojedinačnih kvaliteta. Ako sam ja ‘prva među jednakima’, onda mi je najveća privilegija da predvodim upravo ovakve djevojke“.
Do zlata je nedostajalo malo. Crna Gora je u finalu protiv Španije vodila više od 50 minuta, ali je u završnici protivnik promijenio odbranu, napravio seriju i preokrenuo meč.
„Mislim da smo već na prethodnom Evropskom prvenstvu pokazale da možemo da igramo protiv Španije i vjerujemo u sebe. Tada smo ih savladale u utakmici za treće mjesto, tako da smo i pred ovo finale vjerovale da možemo ponovo da ih pobijedimo. Iskreno, smatram da smo imale kvalitet i da smo svojom igrom pokazale da zaslužujemo pobjedu. Vodile smo praktično više od 50 minuta i bile veoma blizu još jednog velikog rezultata“.
Završnica je, ipak, otišla na stranu Španije.
„Nažalost, u samoj završnici nas je malo poremetio njihov presing, a bilo je i nekoliko diskutabilnih sudijskih odluka koje su se desile neposredno prije toga i sigurno uticale na ritam utakmice. Možda su Španjolke bile i malo svježije zbog veće rotacije. Na kraju je, čini mi se, sreća ovog puta bila na njihovoj strani. Ali, bez obzira na sve, nemamo zbog čega da spuštamo glavu. Pokazale smo da možemo ravnopravno da igramo, pa čak i da pobijedimo jednu od najboljih ekipa na svijetu, i to nam daje dodatnu vjeru za budućnost“.
A da ono što su uradile nije samo njihov uspjeh, mlade rukometašice osjetile su odmah po povratku u Crnu Goru. Na aerodromu u Golubovcima dočekali su ih porodice, prijatelji i navijači.
„To je emocija koju je teško opisati riječima. Kada izađete i vidite toliko ljudi koji su došli poslije ponoći samo zbog vas, shvatite da ovo nije samo naš uspjeh. To je uspjeh cijele Crne Gore. Bile smo umorne, iza nas je bilo dugo i teško prvenstvo, ali kada smo vidjele onoliki broj ljudi, sav umor je nestao. Takve trenutke čovjek pamti cijelog života“.
Orbovićeva već gleda mnogo dalje od kadetskog uzrasta. Sadašnje srebro za nju nije cilj, već početak.
„Mislim da je najveća ljepota u tome što smo još uvijek veoma mlade i što osjećamo da možemo još mnogo da napredujemo. Ovi uspjesi nam daju ogromnu motivaciju, ali nas istovremeno podsjećaju da ništa ne dolazi samo od sebe. Ako smo sada uspjele da napravimo ovakve rezultate, želimo da jednog dana, kada budemo seniorke, napravimo još veće. Sanjamo o tome da jednog dana i sa seniorskom reprezentacijom donesemo medalju Crnoj Gori. Znamo koliko bi to značilo našem narodu i generacijama koje dolaze poslije nas. Ne želimo da budemo samo generacija koja je napravila dobar rezultat – želimo da budemo generacija koja je ostavila trag“.
Za kapitenku je ovo bilo i izuzetno zahtjevno ljeto. Nakon Svjetskog prvenstva sa juniorskom reprezentacijom u Kini, na kojem je Crna Gora završila peta, uslijedilo je još jedno veliko takmičenje – ovog puta sa kadetkinjama.
„Ljeto je zaista bilo dugo i zahtjevno i bilo je trenutaka kada sam osjećala umor, i fizički i psihički. Ali kada na kraju pogledate šta ste postigli, sve to dobije potpuno drugačiji smisao. Sa juniorkama smo završile pete, a onda smo sa ovom generacijom ostvarile još jedan istorijski rezultat. Umor će proći, ali uspomene i osjećaj koji nosimo iz svega ovoga ostaće zauvijek. Zato bih, kada bih mogla da biram, ponovo prošla kroz sve isto“.
Rukomet, zanimljivo, nije bio njen prvi izbor. Kao djevojčica trenirala je ples, a oprobala se i u džudou. Ipak, jedan čas fizičkog vaspitanja odredio je njen sportski put.
„Kao mala sam uvijek bila aktivno dijete i voljela sam gotovo sve sportove. Prije rukometa sam trenirala ples, a oprobala sam se i u džudou. Međutim, kada sam došla na rukomet i shvatila da ne mogu da imam dovoljno vremena za sve, odluka je bila veoma laka. U rukomet sam se odmah zaljubila – privukli su me energija, borba, ekipa i taj osjećaj zajedništva“.
A možda je upravo rukomet izabrao nju.
„Zanimljivo je da nisam ni planirala da počnem da treniram rukomet, već me je trener zapazio na času fizičkog vaspitanja u školi i pozvao da dođem na trening. Zato danas volim da kažem da možda nisam ja izabrala rukomet, već je nekako rukomet izabrao mene. I kada pogledam gdje me je sve doveo, mislim da je to bio jedan od najljepših spletova okolnosti u mom životu“, zaključila je Anđelina Orbović.
Ovo morate vidjeti
