Neobična priča Nine Boljević, iz hobija do najveće scene: Otac mi još ne vjeruje da se bavim boćanjem

Proljeće 2020. godine. Koronavirus, lokdaun…

Zabrinutost, strah, neizvjesnost…

Ali, i prilika za nešto novo, neistraženo, drugačije…

Baš takvo iskustvo u tom vremenu bez presedana imala je Nina Boljević, „upoznavši“ sport koji ju je opčinio.

Dvije godine kasnije, Nina je učesnica Mediteranskih igara, poslije Olimpijskih – najvećeg takmičenja na kome učestvuje crnogorski olimpijski tim.

Nina je naša reprezentativka u boćanju.

„Sve je počelo slučajno i spontano, pa i iz dosade, u vrijeme koronavirusa. Dobila sam poziv da dođem na boćarski teren u Budvi, kod Slovenske plaže, govorili su mi da će mi se svidjeti, da je zabavno i zanimljivo. I stvarno, došla sam prvi put, pa drugi, treći… Ni pravila nisam znala, bukvalno ništa o boćanju“, kaže Nina Boljević za Sportfem.

Talenat je, međutim, imala – urođen i neophodan za sport u kome su mirna ruka i preciznost osnova svega…

„Sve što radim – radim, da tako kažem, precizno. Recimo, pikado – pogađam sve što zamislim“, uz osmjeh kaže Nina.

Novo lice na budvanskim boćarskim terenima sa prirodnim talentom – nije moralo da prođe mnogo vremena da vještine rođene Podgoričanke skrenu pažnju „starim majstorima“ boćanja.

„Zapazio me je Nenad Ranković, selektor reprezentacije, a ja sam sve više uživala u igri. Potpuno me opčinila. Bila sam svaki dan na terenu, formirale smo i ženski boćarski klub, nas nekoliko djevojaka i žena. I tako je počela moja ozbiljnija priča, koja me, eto, dovela i do reprezentacije Crne Gore“.

Prošle godine je debitovala na velikom takmičenju, na Svjetskom prvenstvu u italijanskom gradu Alasiju, ali u parovima. Na Mediteranskim igrama će prvi put nastupiti u pojedinačnoj konkurenciji, i to u dvije discipline – preciznom i brzinskom izbijanju.

„Ako me pitate koja mi je draža i u kojoj sam bolja, odgovor je lak – u preciznom izbijanju“, kaže Nina.

U alžirskom Oranu, na svom pojedinačnom debiju, ne želi da, kako kaže, sama sebi stvara pritisak rezultata, s obzirom na to da je nova u jakoj konkurenciji najboljih igračica Evrope i svijeta.

„Ako me pitate šta očekujem od Mediteranskih igara – odgovor je da ne znam. Ove godine imamo i Svjetsko prvenstvo u septembru – pred to takmičenje ću znati šta mogu da očekujem“, kaže Nina, ali napominje i najavljuje borbu:

„Nisam od onih kojima je važno učestvovati. Imam jak takmičarski duh“.

Sa takvim stavom ulazi i u mediteranski turnir, u nadmetanje sa najboljima.

„Igračice iz Francuske, Italije, Slovenije, Hrvatske… To su klase. One se profesionalno bave boćanjem, žive od tog sporta. Ja sam i nova, i radim na dva posla prije nego što se posvetim boćanju. Ali, uživam u tome i želim da napredujem. Ovo je novo iskustvo, a iskustvo mi je potrebno da ispunim ciljeve koje imam“.

Ciljevi su joj visoki.

„Sigurno neću prestati da igram dok ne osvojim medalju na nekom velikom takmičenju“.

Nina ima 33 godine, ona dokazuje da nikad nije kasno za prave i lijepe stvari, jer je njen sportski put zaista neuobičajen.

Za neke, pa i za njene najmilije, i nevjerovatan.

„Moj otac još ne vjeruje da se bavim boćanjem i da sam reprezentativka. Nikako da shvati…“, otkriva Nina malu „porodičnu tajnu“.

Povjerovaće, sigurno, kad osvoji medalju koju je samoj sebi obećala. Kad tad…

Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija