Nije željela život koji su joj drugi namijenili i ispisala je sportsku istoriju
Iz malog mjesta u Samarkandskoj oblasti u Uzbekistanu, bez uslova za trening i sa očekivanjima da će njen život slijediti tradicionalni put, Dijora Keldijorova stigla je do olimpijskog zlata.
Njena pobjeda u Parizu 2024. bila je istorijska za Uzbekistan, ali i mnogo više od sportskog rezultata. Danas, nakon pauze zbog rođenja djeteta, ponovo je na tatamiju.
Zimi nije voljela da trči. Ne zato što joj je hladnoća smetala više nego drugoj djeci, već zato što nije imala patike. Kada bi odlazila na trening, preko stopala bi stavljala plastičnu kesu, pokušavajući da se zaštiti od hladnoće.
Danas je Dijora Keldijorova jedna od najpoznatijih sportistkinja Uzbekistana i djevojka čije ime prepoznaju i generacije koje ranije nisu imale mnogo razloga da vjeruju da je džudo sport i za njih.
Ali, put do Pariza nije počeo u velikoj sportskoj akademiji, niti u porodici koja je mogla da joj obezbijedi sve što je potrebno za ozbiljnu karijeru. Počeo je u Džumi, u Samarkandskoj oblasti, u skromnoj radničkoj porodici.
„Nijesam voljela zimu jer nijesam imala patike. Da bih mogla da trčim, stavljala sam plastičnu kesu preko stopala. Sport je bio jedino što je moglo da promijeni moj život. Dao mi je snagu i promijenio moju sudbinu“, ispričala je Keldijorova govoreći o djetinjstvu.
Njeni roditelji nisu imali velika finansijska sredstva. Od nje su, međutim, tražili da uči i da bude posvećena onome što radi. Obećali su da će je podržati u školovanju ukoliko dobije stipendiju.
Sport joj je na kraju omogućio upravo to – ne samo obrazovanje već i putovanja, upoznavanje svijeta i ciljeve koji su nekada djelovali daleko.
„Ne želim da živim kao svi drugi“
Diyora je odrasla u sredini u kojoj se od djevojaka često očekivao tradicionalan životni put. Udaja u mladosti i porodične obaveze bile su dio društvenih očekivanja, dok profesionalni sport nije bio prirodan izbor za ženu.
Međunarodna džudo federacija (IJF) u velikoj priči o njenom životu iz avgusta 2026. navodi da se od nje očekivalo da se do dvadesete godine uda i nastavi život u skladu sa tradicionalnim očekivanjima.
Ona, međutim, nije željela da odustane od sporta.
„Ne želim da živim kao svi drugi. Znam šta želim. Želim da promijenim svoj život“, poručila je.
Nije to značilo da je odbacila porodicu ili svoje porijeklo. Naprotiv, Dijora se udala, ali je željela da nastavi da se bavi džudoom i gradi profesionalnu karijeru.
U jednom od razgovora za IJF govorila je i o komentarima sa kojima se suočavala.
„Muškarci me i dalje pitaju zašto se bavim džudoom. Govore da žene ne mogu ništa da urade u sportu i da treba da kuvaju i imaju porodicu. Ali to mi daje dodatnu motivaciju. Ako otvorimo vrata, možemo pokazati da žene mogu sve.“
Posebno je istakla podršku supruga, koji nije tražio da zbog braka napusti sport.
„U Uzbekistanu se često smatra da udatoj ženi više nije mjesto u sportu, već kod kuće. Moj suprug me, međutim, podržava sto odsto. Ta podrška mi je veoma važna.“
U toj rečenici možda se najbolje vidi suština njene priče: nije morala da bira između porodice i sporta.
Od poraza u Tokiju do istorije u Parizu
Na tatamiju je Keldijorova dugo gradila reputaciju jedne od najboljih džudistkinja svijeta u kategoriji do 52 kilograma.
Osvojila je dvije srebrne medalje na svjetskim prvenstvima, ali je olimpijski turnir u Parizu trebalo da bude najveći ispit njene karijere.
Tri godine ranije, u Tokiju, završila je takmičenje već u prvom kolu. Poraz je teško podnijela.
„Poslije Olimpijskih igara u Tokiju nisam spavala tri godine. Poraz me je veoma pogodio“, rekla je nakon trijumfa u Parizu, opisujući koliko joj je značilo da dobije novu priliku.
U Pariz nije došla samo da učestvuje. Cilj je bio zlato.
A onda je drugog dana džudo takmičenja napravila jedan od najvećih podviga Igara.
U osmini finala pobijedila je Japanku Utu Abe, olimpijsku šampionku iz Tokija, koja je do tada godinama bila gotovo nepobjediva u pojedinačnoj konkurenciji.
U finalu je savladala Distriju Krasnići sa Kosova, takođe olimpijsku šampionku, i osvojila zlato u kategoriji do 52 kilograma.
Bila je to prva olimpijska zlatna medalja za Uzbekistan u džudou, ali i prva olimpijska medalja koju je neka Uzbekistanka osvojila u bilo kom sportu.
„Ovo nije bio san, već cilj. Uvijek sam vjerovala da je moguće. Samo sam radila i išla korak po korak. Moja borba je uvijek ono što je ispred mene, jedan meč u jednom trenutku, a ne razmišljanje samo o medalji“, govorila je Dijora za IJF.
Nakon finala, posvetila je pobjedu ženama u svojoj zemlji.
„Promijeniti život žena u Uzbekistanu moja je misija.“
U zemlji u kojoj ženski džudo nije imao dugu tradiciju, odjednom se pojavila šampionka čiji je uspjeh bilo teško ignorisati. Djevojčice su dobile primjer da mogu da treniraju, takmiče se, putuju i grade karijeru u sportu koji je dugo bio dominantno muški.
Njen trener Marko Špitka govorio je o novim generacijama djevojaka koje sada imaju drugačiju predstavu o svojim mogućnostima.
„Sada dolaze nove generacije žena koje vide da brak nije jedina opcija. Žene počinju da dobijaju poslove i imaju sopstveni novac. Posebno u ruralnim sredinama nije lako doći do takve pozicije“, rekao je Špitka.
Dijora nije ostala samo na simboličnoj ulozi olimpijske šampionke. Otvorila je i džudo klub koji je privukao veliki broj djevojčica, želeći da im omogući ono što ona sama nije imala u djetinjstvu – pristup sportu i prostor u kojem mogu da razvijaju svoje ambicije.
Novi početak
Poslije Pariza, Keldijorova je napravila dužu pauzu od takmičenja. U međuvremenu je postala majka, a povratak vrhunskom džudou morao je da sačeka.
U oktobru 2026. ponovo je izašla na tatami, na međunarodnom turniru u Aktauu u Kazahstanu.
Povratak je bio uspješan – osvojila je zlato u kategoriji do 52 kilograma, pobijedivši sve protivnice prije isteka predviđenog vremena, a u finalu i Faridu Mirzajevu iz Azerbejdžana.
Ipak, sama je priznala da se još nije vratila na nivo na kojem je bila prije Olimpijskih igara.
„Iskreno, ne mogu da kažem da sam se potpuno vratila u sportsku formu iz vremena prije Pariza. Tada sam bila drugačija. Sada sam potpuno nova Dijora – nježnija kao majka. Ipak, osjećam se veoma dobro“, rekla je nakon takmičenja.
Sada, kako objašnjava, ne razmišlja samo o rezultatima.
„Samo želim da uživam u džudou. Iskreno ga volim, živim sa njim i veoma mi je važno da uživam u onome što radim.“
Govorila je i o kćerki, koja je sada dio njenog života i putovanja na takmičenja.
„Najvažnije za moju kćerku je da budem uz nju, da je držim u naručju. Njoj je sada potrebna majka koja je voli. Još ne razumije kakva sam sportistkinja. Možda će jednog dana shvatiti.“
Dijora Keldijorova ima 28 godina. Iza nje su olimpijsko zlato, svjetske medalje i istorija koju je ispisala za svoju zemlju. Ispred nje je novi sportski ciklus i cilj koji je već najavila – Los Anđeles 2028.
Ovo morate vidjeti
