Žene i sport: Zdravlje i um
„Ugojila sam se malo i tada mi je rečeno da je to veliki problem… i da moram da ga riješim.“
Emili Hejvord je imala osam godina kada je prvi put otišla na klizanje u Šefildu. Brzo se zaljubila u ovaj sport.
Sa osamnaest godina, nakon što je osvojila drugo državno prvenstvo kao juniorka, Emili je dobila priliku da počne da kliza u paru – jednu od najizazovnijih disciplina u umjetničkom klizanju.
Ali ubrzo je toksično okruženje koje je dolazilo sa tim dovelo do toga da ugrozi vlastito zdravlje, piše BBC.
U klizanju u paru, koje je poznato po akrobacijama i skokovima, često muškarac podiže i drži ili baca partnerku.
Prilike za žene da se takmiče u klizanju u paru su rijetke zbog toga što nema mnogo muškaraca u ovom sportu.
To znači da u nekim slučajevima muški klizači mogu da budu izbirljiviji kada odlučuju o partnerki.
Emili kaže da se, od kada je počela sa parovima, njen trening promijenio tako da uključuje više vještina i vježbi za gornji deo tela.
„Moje tijelo je nekako promijenilo oblik“, kaže ona.
„Dobila sam mišiće na rukama koje nikada ranije nisam imala, a nastavila sam da se hranim isto.
„Ugojila sam se vrlo, vrlo malo i tada mi je rečeno da je to problem… i da moram da ga riješim.“
Emili kaže da joj rečeno da bi povećanje težine ugrozilo njeno partnerstvo, a samim tim i mogućnost klizanja u paru.
„Ranije nikada nisam razmišljala o tome šta sam jela ili o svom tijelu, ili o bilo čemu sličnom, jer sam po prirodi vitka. Nisam široka i sitnije sam građe“, kaže Emili.
Poslije komentara, počela je da smanjuje unos kalorija, prekomjerno vježbajući i opterećujući se izgledom:
„Izgubila sam kilograme za vrlo kratko vrijeme. Svjesno sam mislila da sam samo ‘megazdrava’. To je ono što sam mislila da radim jer sam žarko željela da radim parove.“
Poslije godinu, njeno partnerstvo se raspalo.
„Ostavljena sam nakon drastičnog gubitka težine“, kaže ona.
Emili kaže da je imala tjelesnu dismorfiju – mislila je da je preteška i da je imala lažnu iluziju o tome kako zapravo izgleda.
„To me je potpuno slomilo, bila sam na dnu.“
„To je bila unutrašnja i mentalna borba do te mjere da sam prestala da se takmičim. Prestala sam da klizam potpuno, jer sam se osjećala jako loše.“
Rut Mikalef, terapeutkinja za mentalno zdravlje iz Edinburga, kaže da viđa ljude svih uzrasta koji su bili uključeni u klizanje na ledu i koji imaju poremećaje u ishrani.
„To su često toksična, nezdrava okruženja u kojima sportista razmišlja o tome šta bi mogao da postigne“, kaže ona.
Rut dodaje da se poremećaji u ishrani mogu pojaviti kod svih profesionalnih sportista.
Emili, koja se pojavljuje u novoj dokumentarnoj seriji BBC o britanskom klizanju na ledu Friz, vjeruje da priroda sporta, posebno u parovima, može da stvori opasno okruženje za razvoj poremećaja u ishrani.
„Postoji nešto u vezi sa podizanjem za šta mislim da vas stavlja pod pritisak da znate da ste dovoljno lagani da biste bili podignuti“, kaže ona.
„Na vama je odgovornost ako podizanje nije kako treba, što nije u redu.“
Za sve discipline klizanja, uključujući pojedinačno, parove i ples na ledu, klizači dobijaju dvije ocjene sudija: jednu za tehničke elemente i drugu za komponente programa.
Ocjena komponenti programa se usredsređuje na cjelokupnu prezentaciju performansa, između ostalog i na to kako klizačica izgleda, i kako „fizički, emocionalno i intelektualno“ izvodi koreografiju sudijama i publici, u skladu sa pravilima Međunarodnog sudijskog sistema.
Emili Hejvord
Emili kaže da je jedan od problema sa umjetničkim klizanjem to što svi osećaju potrebu da komentarišu kako izgledaš.
„Na klizalištu svi govore ‘ona izgleda dobro danas’”.
Nakon što je bila van sporta više od šest mjeseci, Emilin trener koji joj je pružao podršku vratio ju je na led.
„Trebalo mi je mnogo vremena da dođem do tačke u kojoj sam mislila: izgledam snažno, u formi, zdravo i da shvatim da je hrana gorivo. Biti zdrav je mnogo važnije od broja na vagi“, kaže ona.
Emili misli da stvari počinju da se mijenjaju, jer je sve više ljudi počelo da govori o pritiscima na fizički izgled u sportu.
„Postoji talas klizača koji se ne uklapaju u oblik i veličinu kalupa u koji bi klizač trebalo da bude i mislim da je to odlično“, dodaje ona.
„Toliko je inspirativno za mlađu generaciju da znaju da ne možemo svi biti iste veličine i oblika, to nije normalno.“
Emili, koja sada ima 25 godina, kaže da će pritisak uvijek biti prisutan, tako da je odgovornost klizača i trenera da iskorijene toksične komentare i ponašanje koje može dovesti do poremećaja u ishrani.
Počela je i da se bavi trenerskim pozivom, kako bi finansijski pomogla da izdržava sopstvenu klizačku karijeru.
„Moj posao kao uzora i trenera je da razgovaram o tome sa mlađim klizačima koji se trenutno bore“, kaže ona.
