Sa 27 godina Marija Bogavac je na novom sportskom početku, a toliko toga je iza nje – toliko prepreka, toliko teških trenutaka, koji bi “slomili” i najjače. Ali ne i Mariju, višestruku šampionku Crne Gore u bacanju koplja, nekada veoma talentovanu atletičarku, a sada djevojku koja može da bude primjer svima i čija (filmska) sportska priča govori o snazi volje, istrajnosti i nepokolebljivosti.
Ništa manje neobična i jedinstvena nije ni njena životna priča…
Prije osam godina, Marija se iz Crne Gore preselila u SAD, sa dva cilja ispred sebe – da se usavršava u atletici i da stekne visoko obrazovanje.
I odmah je naišla na prvu veliku prepreku, povrede lakta i ramena, koje su joj usporile, skoro i zaustavile, sportski put…
To je, nekako, nakon tri godine, prevazišla, ne sluteći šta je tek čeka.
“Bilo je to 2021. godine, kada sam prvi put pokidala ligament u lijevom koljenu, na takmičenju usljed hiper ekstenzije. U tom momentu, moji snovi su bili završeni, bila sam potpuno izgubljena. Krivila sam samu sebe, pitala sam kako je to moglo da se desi poslije toliko treninga i odricanja. Sjećam se da sam mami, koja je došla u Ameriku da vodi računa o meni, jer sam bila nepokretna, rekla da baci sve vezano za koplje, da nisam htjela da vidim ništa što me je podsjećalo na to. Bio je to momenat kada sam prvi i posljednji put pomislila da je bolje da odustanem od sporta. Mislim da bi svako bio ranjiv u tom trenutku, ali nakon devet mjeseci oporavka odlučila sam da se vratim treninzima”, priča Marija za Sportfem.
Ali, uslijedio je nastavak “agonije”.
“Nažalost, morala sam da se hitno vratim u Ameriku, zbog još dvije teške operacije koljena, nakon kojih sam dobila infekciju i provela mjesec u bolnici, na infuzijama i antibioticima. Jedva sam preživjela. Ali sam rekla sebi – kad nisam odustala prvi put neću ni sada i ne zanima me koliko je ptrebno vremena za oporavak, ja znam da ću uspjeti. Sve se to događalo u maju prošle godine, a godinu kasnije nastupala za Crnu Goru, vratila se zdrava, na obje noge”.
PO SNOVE U FINSKU
Poslije punih devet godina bila je dio našeg nacionalnog tima, upisala pet takmičenja, nastupala na Evropskom i Balkanskom prvenstvu, bacila koplje preko 50 metara…
“Pripremala sam se i živjela četiri mjeseca u Baru. Atletski savez CG finansirao mi je 30 dana priprema, a ostatak sam platila samostalno. Pritom, trenirala sam sama i bez trenera, doktora, psihologa, terapija, bez tima, a uslovi za trening nisu bili na zadovoljavajućem nivou”, priča Marija.
Opet je, kaže, bila na raskrsnici…
“Vidjevši da je takvim putem teško dostići željenih 60 metara naredne sezone, došla sam u skoro nemoguću poziciju”, kaže Marija.
A onda se ukazala mogućnost da ode u zemlju u kojoj je atletika sport koji se cijeni, u koga su ulaže, u kojoj se stvaraju šampioni. Prije nekoliko dana je otputovala u Finsku.
“Znala sam da ću ja morati sve da finansiram sama, a samo pripreme u Finskoj bi me koštale osam hiljada eura. Da li odustati ili naći neko rješenje za nastavak karijere? Kao borac u životu, tako sam se i postavila u ovoj situaciji, odustajanje nije bila opcija poslije toliko patnje i borbe. Zahvaljujući mojim poznanstvima iz svijeta atletike, stupila sam u kontakt sa glavnim trenerom u Olimpijskom trening centru u finskom gradu Kuortane, Karlom Ihalainenom. On je trenirao poznate legende koplja kao što su Bru Grir, Paula Tarvainen itd. Uz pomoć prijatelja iz nacionalnog finskog tima, došli smo do dogovora i on je pristao da budem dio njegovog tima, u kome su trenutno sportisti iz raznih krajeva svijeta. Bacanjem koplja, a zatim radeći preko 30 godina kao trener, on se cijelog života bavi ovim sportom, a biti njegova učenica je moj san, koji se upravo i ostvario. Iako sam maltene tek došla, već sam vidjela najsavremenije opremljene dvorane, sale za rehabilitaciju, bazene, saune i sve što je potrebno jednom sportisti da uspije u svojim ciljevima, a što nije dostupno u Crnoj Gori, nažalost”.
Marija je, tako, na sjeveru Evrope okrenula novu stranicu – šta očekuješ od priprema i kakve planove ima za 2024. godinu?
“Prvenstveno očekujem da me tijelo služi bez povreda, da naučim od trenera, jer smatram da mogu da se popravim dosta u tehnici, kao i da budem strpljiva. Za dobre stvari vrijedi čekati, a mi imamo trenutno tri mjeseca na početku naše saradnje, tokom kojih ćemo početi generalni plan priprema, podići moju formu. Najbitnije je to da sam napokon zdrava i spremna da radim svaki dan na sebi. Očekivanja za narednu godinu su velika, a vremena malo. Olimpijska godina donosi mnogo očekivanja, ali i stresa hoće li se uspjeti ili ne. Razmisljam pozitivno, uživam svaki dan u treningu, mnogo sam srećna i zadovoljna što mi je Bog dao šansu da radim to što volim. Daću sve od sebe da ispunimo olimpijsku normu zajedno kao tim, i da ispunim svoj san”.
BOG JE IMAO BOLJU BUDUĆNOST ZA MENE
Bila bi to nagrada za nevjerovatnu upornost i želju, satisfakcija za sve kroz šta je prošla minulih godina.
“Mnogi su mi govorili da treba da odustanem, da se nakon toliko operacija nikada neću vratiti sportu, a pogotovo ne na visokom nivou. Čak, kada sam i u Americi slušala mog doktora, koji mi je u bolnici rekao da je zbog ozbiljne infekcije moguća čak i amputacija, vjerovala sam da to ipak nije kraj i da Bog ima bolju budućnost za mene. Moj lični rekord je 55 metara, a sa preko 60 metara djevojke uzimaju i medalje na velikim takmičenjima. S obzirom na to da ovdje imam sve uslove koji su mi potrebni da uspijem, a koje do sada nikad nisam imala, ne vidim razlog zašto ne bih uspjela”, ističe Marija.
To što nakon svega ima olimpijske snove je samo po sebi ogroman uspjeh…
“Nisam od onih koji kažu da sam sve u životu postigla sama, jer da nisu moja porodica i prijatelji vjerovali u mene, ne bih ja bila ovdje. Pored svoje porodice, veliku zahvalnost dugujem atletskom klubu Jedinstvo iz Bijelog Polja i treneru Osmanu Eroviću, što su me prihvatili kao članicu njIhovog kluba i što vjeruju u mene i podržavaju me, kao i Opštini Mojkovac i velikom čovjeku Mijatu Janjiću, zato što je prepoznao moju upornost i što podržava moju karijeru. Svaki sportista mora da ima iza sebe ljude koji mu vjeruju i uz njega su u svakom trenutku karijere. Nažalost, voljela bih kada bi više ljudi iz Crne Gore prepoznali moju volju i trud, i da bude podrška na mom, ali i na putu većini sportista u Crnoj Gori”.
SVRHA ŽIVOTA
Tokom svih ovih godina održala ju je istinska ljubav prema atletici…
“Mislim da svako ko nešto istinski voli, zna kako je to. Meni je sport način zivota, nikako posao. Od svoje 11. godine treniram, i sve sto sam postigla u životu na jedan ili drugi način, bilo je zahvaljujući sportu. Ljubav prema koplju je nešto neopisivo, dio mene do kraja života. Dok god mogu da radim to što volim, biću srećna, a zar to nije svrha života? Zahvaljujući atletici sam dobila pune školarine na američkim univerzitetima, upoznala mnoge ljude, naučila puno lekcija za cijeli život i proputovala skoro cijeli svijet. Ove godine sam živjela u šest država…“.
MAGNA CUM LAUDE
Marija, osim sportske karijere, za koju se borila svim snagama, ima impozantnu akademsku biografiju.
“Prve četiri godine osnovnih (bachelor) studija sam zavrsila na University of Virginia, smjer španski jezik (francuski) i Globalne studije. Odmah sam upisala i prve magistarske studije, Globalne studije – više obrazovanje i završila ‘Magna Cum Laude’. Zatim sam na na Miami Univesity upisala još jedne magistarske studije – Političke nauke, smjer diplomatija i međunarodni odnosi – i takođe dobila ‘Magna cum laude’ diplomu”.
Obrazovanje u Americi joj je otvorilo mnoga vrata…
“Pričam tečno pet jezika, živjela sam u mnogim državama, a studirala i u Španiji. Brz život i mnogo obaveza na koledžu naucili su me da radim više stvari u isto vrijeme. Pored treninga, dva puta na dan, radim i kao Account executive u jednoj IT kompaniji, pisem autobiografsku knjigu, a planiram otvaranje svoje linije odjeće na proljeće naredne godine. Moram da radim više poslova, jer sama finansiram svoje pripreme. Nažalost, država nema novca da pomogne tako da uz pomoć svoje porodice trudim se da uspijem da odem na Olimpijske igre 2024”, kaže Marija.
PROJEKAT SA EMOCIJAMA
I to nije sve…
“Počela sam proces i dokumentaciju za dozvolu gradnje u Opštini Mojkovac, koje će mi omogućiti da gradim etno selo na našem imanju na kojem će moja sestra, zet, i moja mama imati veliku ulogu. Za to ću traziti pomoć IRF i države, u sklopu paketa za razvoj sjevera. Takođe sam i vlasnica poljoprivrednog gazdinstva, na kome imamo preko 100 koka nosilja, jer želim da uz etno selo imamo i domaću organsku hranu, a sa na to obzirom da sam sportistkinja koji samo i jede zdravo, mislim da je i prirodno da tako i bude”.
U ovom projektu ima mnogo emocija…
“To je uspomena na mog oca, koji nas je nažalost prerano napustio prije deset mjeseci i da ga, u znak sjećanja, učinim ponosnim, sagradim nešto na imanju na kome su mene i moju sestru, on i mama podigli i na kojem su sve na[e uspomene za njega vezane”.
SVIJET POSTOJI DA BI SE ISTRAŽIO
Koliko je važno da svi sportisti/sportistkinje u toku karijere ne zanemare obrazovanje?
“Nisam u poziciji da pričam bilo kome kako da vodi svoj život, svako od nas radi šta je najbolje. Moje mišljenje kada je ova tema u pitanju je jednostavno. Od sporta je malo ko uspio da stvori svjetsku karijeru i da ima lagodan život. Za mlade ljude, kojima je sport bio primaran, kao što je i meni, veoma je bitno da ih roditelji ih upute na pravi put. Ja se sjecam da moja mama nije dozvoljavala da ídem na trening dok ne zavrsim domaći zadatak, ili dok ne popravim ocjene u skoli. Mada sam ja u strahu da mi ne zabrani trening, ipak na kraju srednje skole bila i dobitnik Luča priznanja. Obrazovanje je mnogo bitno za sve aspekte zivota. Diploma ne cini čovjeka, ali samim tim da je neko išao na fakultet čeiri ili više godina, pa diplomirao, pravi je pokazatelj odlučnosti i upornosti, da ne kažem pameti”.
Kakav bi im savjet dala, kao neko ko „sjutra“ već ima plan šta da radi dalje?
“Radite to što volite i nikad ne odustajte. Okružite se pravim ljudima, mentorima, jer moj moto kaze ‘s’kim si takav si’, i samo pozitivni, pametni i odlučni ljudi koji znaju šta žele mogu da utiču i tako na druge. Iako se bavite sportom, u slobodno vrijeme pored obrazovanja radite na sebi i svojim ciljevima. Danas je dostupan široki spektar tehnologie i vještačke inteligencije, i mladi imaju mnogo više izbora nego kad sam ja bila u srednjoj školi. Nemojte da se plašite da pitate i da se interesujete, svijet posoji da bi se istražio i postoje ljudi, koji će vam sigurno pomoći u traganju za time ‘šta dalje’. Ni ja nisam znala, možda još i ne znam svoj pravi put, ali zahvaljujući raznim ljudima koje imam u svom zivotu, koji su me ‘vodili’ i pomagali, ja sada uživam u životu i živim svoj san”.
