Zašto su navijači „izdali“ simbol Podgorice, gdje su oni koji vole Budućnost?

Ako postoji sportski klub koji je simbol jednog grada onda je to ŽRK Budućnost – neodvojivi dio Titograda, pa Podgorice.

Nijedan klub nikada nije, niti će ikada donijeti toliko trofeja, pa i nezaboravnih trenutaka, kao Budućnost svom gradu.

Još od sredine 80-ih, kada je počeo rukometni bum, pa preko 90-ih, kada je bilo i tužnih poraza, uz velike pobjede, pa sve do prethodne decenije 21. vijeka, kada su došle i dvije evropske krune, titule u Ligi šampiona.

Pritom, a ne manje važno – dres Budućnosti nosile su crnogorske heroine, svjetske veličine, rođene u Podgorici (Titogradu), okolini, u Crnoj Gori. Nabrajati ih, bilo bi pogrešno, jer ih je toliko da bi se neka od njih sigurno, a nenamjerno, izostavila. Nosile su ga i djevojke sa strane, svjetske klase…

I takav klub, takav gigant evropskih i svjetskih okvira, klub sa najviše utakmica i golova u istoriji elitnog takmičenja, dvostruki šampion, dočekao je da meč osmine finala Lige šampiona protiv Ferencvaroša igrala u gotovo praznoj dvorani, istoj onoj koja je bila poznata po najvatrenijem navijanju i po uzajamnoj ljubavi između igračica i ljudi na tribinama.

Protiv Ferencvaroša bilo ih je manje od 1.000.

Opravdanja nema. Zašto su Podgoričani zaboravili Budućnost i svoje miljenice?

Ima i onih koji ih ne vole, iz teško objašnjivih razloga, ali šta je s onima koji ih vole, možda i iz istih razloga još više.

Da li je moguće da godinama ne prepoznaju, ne žele, zaboravljaju – očigledno da je tako.

Budućnost bi trebalo da se voli u svakom momentu, pa se sada postavlja i pitanje – da li se voli samo i isključivo kada se pobjeđuje.

Ako je tako, a moguće da jeste, to nije prava i iskrena ljubav.