„Moj glas ne dolazi iz mržnje, već iz istorije“: Fudbalerke Brazila podigle glas protiv Bolsonara

Predsjednički izbori u Brazilu ulaze u završnicu, a veliki broj fudbalerki-reprezentativki javno se uključilo u političku debatu.

U pozadini je i Svjetsko prvenstvo za žene 2027, koje će se prvi put igrati u Južnoj Americi.

Brazil će narednog ljeta biti domaćin najvećeg događaja u istoriji ženskog fudbala u toj zemlji. Međutim, manje od godinu prije početka, pitanje nije samo kakav će biti fudbal na terenu.

U Brazilu se 25. oktobra održava drugi krug predsjedničkih izbora, a za funkciju se bore aktuelni predsjednik Luis Injasio Lula da Silva i Flavio Bolsonaro, političar desničarske orjentacije i sin bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara.

I upravo u toj političkoj atmosferi sve više brazilskih fudbalerki koristi popularnost da govori o društvu, položaju žena i budućnosti ženskog sporta.

Jedna od njih je golmanka Sao Paula i reprezentativka Karlinja.

Nakon što je Sao Paulo osvojio brazilsko prvenstvo pobjedom nad Korintijansom u finalu, Karlinja je pred televizijskom publikom od oko 23 miliona gledalaca jasno rekla:

„Nikad više Bolsonaro na vlasti!“

Nije to, međutim, za nju bilo samo pitanje dnevne politike.

Karlinja je izgubila baku tokom pandemije koronavirusa, a upravo je to iskustvo, kako je objasnila, uticalo na njen odnos prema porodici Bolsonaro i načinu na koji je tadašnja vlast upravljala krizom.

„Nisam na baku pomislila samo kada sam dala tu izjavu. Mislim na nju i nedostaje mi svakog dana“, rekla je Karlinha, objašnjavajući da je osjećala olakšanje što je svoj stav iznijela u važnom trenutku brazilske demokratije.

Dodala je da kao studentkinja novinarstva razumije koliko bi politički rezultat mogao uticati na budućnost zemlje.

Nije usamljena.

Njena klupska i reprezentativna saigračica Tajla Karolina takođe se javno uključila u političku debatu.

Tajla je govorila prije svega o vlastitom životnom iskustvu. Odrasla je u siromašnoj porodici, pohađala javne škole, koristila javni zdravstveni sistem, dok su njena majka i baka radile kao čistačice.

Njena majka Dora godinama je radila za poslodavca koji joj, kako je Tajla navela, nije plaćao sva radnička prava. Radila je sve dok zbog bolesti više nije mogla da hoda.

Tajla je zato svoj politički stav povezala sa iskustvom miliona Brazilaca.

„Dolazim iz zemlje u kojoj je većina ljudi siromašna, ali se zemlja ne smatra siromašnom. To pokazuje ogromne nejednakosti koje proizlaze iz eksploatacije“.

Za reprezentativku Brazila javni angažman nije pitanje želje da bude političarka, već odgovornosti sportistkinje koja dolazi iz takvog društvenog okruženja.

„Kao javna ličnost i neko ko je živio sličan život kao većina Brazilaca, osjećam odgovornost da govorim“, poručila je Tajla.

A izbori, smatra, mogu direktno uticati i na ono čime se bavi.

„I dalje su nam potrebni državni podsticaji. Fudbal će biti pogođen – pozitivno ili negativno – u zavisnosti od toga kako izbori prođu.“

Zašto su izbori važni za Mundijal?

Brazil će od 24. juna do 25. jula 2027. biti domaćin Svjetskog prvenstva za žene. Utakmice će se igrati u osam gradova, a biće to prvi Mundijal za žene održan u Južnoj Americi.

Za Brazil nije riječ samo o organizaciji turnira.

Vlada Lule da Silve donijela je u junu 2026. poseban zakon o Svjetskom prvenstvu, koji predviđa da turnir ostavi dugoročan društveni, sportski i finansijski legat.

Plan obuhvata povećanje učešća djevojčica i žena u fudbalu, razvoj i profesionalizaciju ženskog fudbala, borbu protiv rodne i rasne diskriminacije i stvaranje boljih uslova za žene u sportu.

U septembru je zakon dodatno izmijenjen kako bi plan nasljeđa Mundijala bio jasnije povezan sa nacionalnom strategijom razvoja ženskog fudbala.

Za fudbalerke je zato pitanje mnogo šire od toga ko će organizovati utakmice i otvoriti stadion.

Riječ je o tome šta će ostati nakon posljednjeg meča.

Istorija ženskog fudbala nije odvojena od politike

Brazilska istoričarka ženskog fudbala Aira Bonfim podsjeća da je veza politike i ženskog fudbala u Brazilu mnogo starija od aktuelnih izbora.

Ženama je u Brazilu bilo zabranjeno da igraju fudbal od 1941. do 1979. godine.

Igračice su bile progonjene, a postojale su i kampanje kojima su se žene odvraćale od bavljenja fudbalom.

„Ovo je istorija duga sto godina“, objašnjava Bonfim, podsjećajući da je ženski fudbal od samog početka bio prostor u kojem su se preplitali rod, rasa, klasa i mjesto iz kojeg neko dolazi.

Zbog toga smatra da je i današnja politička situacija važna za budućnost sporta.

Upozorava da bi promjena vlasti mogla ugroziti dio već pripremljenih planova vezanih za Mundijal i razvoj ženskog fudbala.

Posebno zato što je upravo sada napravljen sistem koji bi trebalo da turnir pretvori u nešto više od mjesec utakmica.

Strahuje se od ponavljanja istorije. Odnos Žaira Bolsonara i njegove krajnje desne političke frakcije prema ženskom fudbalu obilježio je sistematski odnos omalovažavanja tog sporta. Tokom svog mandata, Bolsonaro je degradirao Ministarstvo sporta, učinivši ga neautonomnim, čime su oslabljeni i državni programi podrške sportistkinjama koje su se suočavale sa finansijskim i drugim problemima.

U predlozima krajnje desnice uoči izbora nema ni pomena o Svjetskom prvenstvu za žene, niti dugoročnih planova za unapređenje infrastrukture i uslova za fudbalerke.

Prijedlozi Flavija Bolsonara isključivo su usmjereni na to da ženske kategorije budu sastavljene samo od sportistkinja koje su biološki ženskog pola, uz obrazloženje da treba „zaštititi sport od woke agende“.

Istovremeno, ultrakonzervativne članice njegove stranke, poput Eduarde Kampopiano, otvoreno su izjavile da su „neprijatelji feminizma“, a čak dovode u pitanje i sam termin femicid.

„Žene nemaju zaštitu“

Keli Nasimento, kćerka legendarnog Pelea i direktorka Fondacije Nasimento, smatra da se značaj ženskog fudbala ne može posmatrati samo kroz reprezentaciju i profesionalne klubove.

Veliki dio brazilskog fudbalskog talenta dolazi iz siromašnih zajednica i favela.

„Fudbal u Brazilu hrane igrači i igračice, a oni uglavnom dolaze iz zajednica, favela i drugih mjesta koja će biti snažno pogođena ovim izborima“, kazala je Nasimento.

Posebno naglašava položaj žena, koje, za razliku od najbogatijih muških fudbalera, nemaju finansijsku sigurnost koja bi ih zaštitila od posljedica političkih i ekonomskih promjena.

„Žene su više pogođene svim ovim“, smatra ona.

Drugačiji glas od muškog fudbala

Politička podjela nije nova u brazilskom fudbalu.

Ipak, postoji primjetna razlika između muškog i ženskog fudbala.

Jedna od najvećih zvijezda muške reprezentacije, Nejmar, godinama je javno podržavao porodicu Bolsonaro.

Kod fudbalerki je slika drugačija.

Karlinja, Tajla Karolina, Ari Boržes javno su govorile protiv povratka “bolsonarizma”.

Boržes, koja je ove godine stigla do 50 nastupa za reprezentaciju, ranije je već podržavala Lulu, a uoči ovogodišnjih izbora ponovo je objavila politički stav.

„Zauzeti stav ne znači ući u bitku jednih protiv drugih. To prije svega znači odbiti da ćutimo pred onim što utiče na našu istoriju, naš život i našu budućnost“, poručila je Boržes.

Svoj stav povezala je sa vlastitim životom: odrasla je u skromnim uslovima, koristila javno zdravstvo i obrazovanje, a kao crna žena i lezbejka smatra da ne može podržati politiku porodice Bolsonaro.

„Moj stav ne proizlazi iz mržnje. Proizlazi iz moje istorije“, napisala je.

Mundijal kao šansa – ali i obaveza

Brazil je 2024. dobio organizaciju Svjetskog prvenstva za žene, a reprezentacija domaćina u turnir ulazi sa velikim očekivanjima. Brazil je bio finalist 2007. godine, osvojio je olimpijsko srebro u Parizu 2024, a sada prvi put ima priliku da zaigra za svjetsku titulu pred domaćom publikom.

Ali upravo zato što je turnir kod kuće, njegove posljedice mogu biti mnogo veće od sportskog rezultata.

Aira Bonfim upozorava da je najveći rizik gubitak kontinuiteta u javnim politikama koje bi trebalo da ostanu nakon Mundijala.

„Ako izaberete nekoga ko nije preuzeo obaveze prema Svjetskom prvenstvu i onome što ono predstavlja za žene, to može biti veliki gubitak“, smatra ona.

Brazil je već jednom izgubio decenije razvoja ženskog fudbala.

Od zabrane 1941. do legalizacije 1979. godine prošla je gotovo čitava generacija.

Danas brazilske fudbalerke ne strahuju da će im neko formalno zabraniti da igraju.

Njihova briga je drugačija: da li će država nastaviti da ulaže u sport koji je tek posljednjih godina počeo da dobija ozbiljniju infrastrukturu, profesionalne uslove i društveni status.

I zato će za brazilsku reprezentaciju Mundijal 2027. biti mnogo više od borbe za prvu svjetsku titulu.

Biće i test koliko je ženski fudbal u Brazilu zaista postao dio dugoročne sportske politike – a koliko još zavisi od toga ko sjedi u predsjedničkoj palati.