Nije lako početi priču sa Jovanom Mrkić, odnosno odakle je početi. Da li od njene sportske ili profesionalne karijere?
Pričati o njoj kao o bivšoj sportistkinji ili o uspješnoj mladoj ženi, inženjerki, koja živi i radi u Beču, u globalno poznatom telekomunikacionom gigantu?
Jovana je, naime, nekadašnja reprezentativka Crne Gore u fudbalu, a nakon završenog Elektrotehničkog fakulteta u Podgorici zaslužila posao u austrijskoj kompaniji Magenta Telekom.
Zbog svoje fudbalske prošlosti, a uspješne sadašnjosti u svijetu visoke tehnologije, Jovana je prepoznata kao jedno od zaštitnih lica Uefine kampanje We play strong, koja promoviše„nevjerovatne žene koje koriste vještine stečene u fudbalu da bi nastavile da govore o tome zašto bi više djevojaka trebalo da igra fudbal“, te koje „koriste vještine razvijene u fudbalu kako bi uspjele na terenu i van njega“.
“Fudbal je moja velika ljubav i nedostaje mi”, kaže Jovana za Sportfem.
U fudbalu je bila jedna od naših pionirki, članica prve generacije djevojaka koje su stvarale istoriju crnogorskog nacionalnog tima, sve do 2016. godine.
“Tada sam doživjela tešku povredu koljena i to sedam dana prije nego što je trebalo da branim diplomski rad na ETF-u u Podgorici. I to je, nažalost, bio kraj moje fudbalske priče”, pomalo sa sjetom kaže 29-godišnja Nikšićanka.
“Da sam takvu povredu imala ranije, vjerovatno bih pokušala da se oporavim i vratim. Imala sam već zakazanu operaciju, a ljekar u Zagrebu mi je otvoreno rekao da sa saniranom povredom, bez operacije, mogu da funkcionišem normalno, da mogu, recimo, da plivam, ali ne i da igram fudbal. U tom momentu, donijela sam odluku, koja jeste bila teška, ali i ispravna – da krenem dalje, sa diplomom. Škola i obrazovanje su uvijek bili prioritet, mislim da je to i normalno, a fudbal bio i ostao ljubav za sva vremena i dio mog života koji će uvijek da budi najljepša sjećanja i uspomene”.
Jovana je završila osnovnu školu Ratko Žarić i Gimnaziju u Nikšiću, studije u Podgorici – zašto baš ETF?
“Uvijek mi je dobro išla matematika, više sam voljela prirodne, nego društvene nauke. Znala sam da ću u tom pravcu da nastavim školovanje, izabrala sam ETF…”.
Nakon što je završila osnovne studije, zaposlila se u kompaniji T-com u Podgorici…
“Uporedo sam pripremala i magistarski rad, prije godinu i po sam i magistrirala. U međuvremenu, otvorilo se radno mjesto u kompaniji u Beču, prijavila sam se, ne vjerujući da imam velike šanse. Ali, nakon nekoliko razgovora, dobila sam priliku – mjesec probnog rada. Iskoristila sam je, dobila ponudu za stalni posao… Prezadovoljna sam, i poslom i životom u Beču, koji je prava metropola, istorijski grad, a prema nekim relevantnim mišljenjima, i najljepši grad za život na cijelom svijetu”.
Jovana je primjer da bavljenje sportom, kojim god i na kom god nivou, ne mora i ne smije da bude opravdanje da se zanemari obrazovanje.
“Ja sam fudbal trenirala ozbiljno, svaki dan, nekada dva puta dnevno. Igrala sam za Ekonomist kvalifikacije za Ligu šampiona, osvajala trofeje, bila sam i u Vlazniji, nastupala za reprezentaciju, putovala… Ali, škola je bila na prvom mjestu. Sport je divna profesija, ali neizvjesna. Eto, mene je povreda odvojila od fudbala, takve stvari se događaju i mogu da se dogode svima koji se bave sportom. Mislim da sve može da se postigne, uz dobru organizaciju, možda i malo više odricanja u jednom periodu. Ne mora svako da bude talentovan za matematiku, ali mislim da svako ima neki talenat. Na kraju krajeva, smatram da svim sportistima i sportistkinjama, koje žele veću karijeru, znanje stranih jezika može samo da koristi i olakša”, ističe Jovana.
Kada priča o svojoj fudbalskoj karijeri, ističe da je ponosna na svoj put.
“Bila sam dio našeg nacionalnog tima od prvog dana, bio je to divan period. Bilo je tada i neobično da djevojka igra fudbal, smetale su mi te predrasude. Drago mi je što je danas, čini mi se, prilično drugačije, nekako lakše… To se, čini mi se, i vidi po rezultatima, napretku… Presrećna sam što su djevojke počele da pobjeđuju, vjerovatno je trebalo da prođe određeni period da se stekne iskustvo, dobije samopouzdanje i da se sve podigne na veći nivo. I ta, da je tako nazovem – moja generacija – imala je kvalitet, ali ipak je ženski fudbal mlad sport. Organizovano bavljenje fudbalom počelo je tek prije 11-12 godina i ništa se ne može preko noći”, ističe Jovana.
U fudbali je ostala kao predsjednica Komisije FSCG za ženski fudbal i navijačica, a na pitanje koliko joj nedostaje odgovara:
“U početku mi je nedostajala i igra i sve to što je okružuje – klub, reprezentacija, druženje, putovanja… Danas često pomislim: Da mi je samo da mogu da istrčim na teren, da odigram rekreativno na nekom terminu malog fudbala, da opet osjetim sve čari fudbala”.
