„Idem na psiho terapije i ne stidim se toga. Prvi put u životu cijenim stvari koje nisu zlatne medalje“

Nakon Olimpijskih igara u Tokiju 2021. godine, slavna gimnastičarka Simon Bajls promijenila je pogled na mentalno zdravlje u sportu.

Njeno povlačenje usred takmičenja otvorilo je debatu o velikim zahtjevima i pritisku sa kojima se suočavaju vrhunski sportisti, kao i o važnosti brige o umu jednako kao i o tijelu.

Godinama se odlazak kod psihologa među sportistima smatrao znakom slabosti. Danas se, dijelom zahvaljujući upravo njoj, to smatra snagom.

„Moj um je jednostavno ‘pregorio’ i sve je to bio proces učenja“, priznala je američka gimnastičarka, osvajačica 11 olimpijskih medalja (7 zlatnih, 2 srebrne i 2 bronzane), uz čak 30 medalja sa svjetskih prvenstava, tokom događaja „Future Health. Where the future and health meet“ u Madridu.

Drugačiji pogled na sport

„Sada sam dostigla najbolju verziju sebe. Već dugo idem na terapije i ne stidim se toga. Imam nekoliko psihologa i terapeuta. Na svakom takmičenju pružam najbolju verziju sebe, a za to mi je potreban veoma stabilan um. Bez terapije ne bih mogla da se takmičim na Igrama u Parizu 2024“, kazala je.

U Parizu se vratila kao pobjednica — sa tri zlata i jednim srebrom — ali i sa potpuno drugačijim pogledom na sport.

„U umjetničkoj gimnastici cilj je savršenstvo i stalno smo pod lupom ocjenjivanja. Sada svemu pristupam drugačije. Čast je predstavljati Sjedinjene Američke Države na Igrama, ali mogu da radim i divne stvari van sporta“, poručila je.

„Prvi put u životu cijenim stvari koje nisu zlatne medalje“

Žena koja je pomjerila granice ljudske izdržljivosti priznaje da i dalje ide na terapije jer joj je ta podrška potrebna i jer joj je pomogla da mnogo nauči o sebi.

„Prvi put u životu cijenim stvari koje nisu zlatne medalje. Naučila sam mnogo o sebi i shvatila da je u redu priznati da nijesmo potpuno dobro“, rekla je pred prepunom salom.

Priznati ranjivost nije slabost

Bajls je svjesna da je njeno povlačenje sa Igara u Tokiju zapravo predstavljalo korak naprijed za mnoge sportiste. Time je otvoren put da mentalno zdravlje postane prioritet i pokazano je da su i sportisti — iako često djeluju nadljudski zbog svojih dostignuća — ipak samo ljudi.

„Davati značaj mentalnom zdravlju više nije slabost, već snaga. Došlo je vrijeme da se o tome govori. Prije nekoliko godina to se smatralo slabošću i sportisti nijesu bili posmatrani kao ljudska bića. Danas se o tome otvoreno govori i ljudi razumiju da smo ranjivi“, istakla je.

Podrška tima

Posebno je željela da naglasi podršku porodice, prijatelja i stručnog tima. Upravo su joj oni, zajedno sa terapeutima, pomogli da se vrati bez straha i sumnje nakon mentalnih blokada, koje se u gimnastici jave kada dolazi do prekida veze između uma i tijela, zbog čega sportista gubi osjećaj orijentacije u vazduhu.

„Najteže je bilo ponovo vjerovati svom umu. Moj tim mi je obećao da ću opet biti ona stara. Bio je to komplikovan proces, ali upravo me to vratilo takmičenjima“, priznala je.

Na kraju je poslala poruku budućim generacijama:

„Vodite računa o svom umu jednako kao i o svom tijelu. Ja sam dugo brinula samo o tijelu. Vjerujte u sebe, sanjajte veliko i postanite najbolja verzija sebe.“