Bila je sportska zvijezda bivše Jugoslavije, pronosila je slavu domaćeg rukometa širom planete, a onda je zasluženo dočekala da je proglase najboljom rukometašicom svijeta svih vremena!
Svetlana Ceca Kitić, međutim, otvoreno kaže da je od prvog dana kad je uzela loptu u ruke, pa do posljednjeg dana trofejne i blistave karijere, bila suočena sa brojnim predrasudama i diskriminacijom.
Ona smatra da su te dvije stvari bile i ostale najveća pošast ženskog sporta i apeluje na sve koji imaju moć i uticaj da novim naraštajima i djevojčicama koje tek počinju da se bave sportom rekreativno, aktivno ili ulaze u svijet profesionalizma obezbijede bolje uslove.
“Otkako sam počela da se bavim rukometom, pa sve do kraja karijere, suočavala sam se sa brojnim predrasudama i diskriminacijom. Kad sam bila mlada, na početku karijere, bilo je sramota što me drugi gledaju u šorcu. Kada sam se udala u Mostaru, umalo mi je pukao brak zbog takvih predrasuda. Moj tadašnji muž je rekao: „Kako da te gledaju u šorcu kao udatu ženu“. Ja sam već u to vreme iza sebe imala Olimpijske igre u Moskvi i u šortsu me je vidio cio svijet. Bila sam psihički jaka, pa sam tjerala svoje, ali mnoge djevojke bi možda odustale i neke sigurno jesu“, kaže Svetlana Kitić za SportFem.rs.
Šorc nije bio jedini problem. “Ostavi loptu, bićeš muškarača”, “Sport nije za djevojčice”, samo su neke od rečenica koje je Kitićeva slušala. Vjeruje da ni danas, nekim novim mladim sportistkinjama nije mnogo lakše.
„Postoji i ta glupa predrasuda da su žene sportistkinje muškarače, da imaju višak hormona, da su ružne, krupne, iako smo svjedoci da ima mnogo prelijepih, ženstvenih sportistkinja. Bavljenje sportom, na ma kom nivou od rekreativnog i amaterskog do profesionalnog, ženu može samo da napravi ljepšom, zgodnijom i zdravijom. Ali ovo je Balkan, na kome se misli da muškarci mogu sve, a žene ne mogu ništa.“
Proslavljena rukometašica kaže da se danas, u 21. vijeku, mnogo govori o rodnoj ravnopravnosti, o pravima žena i izjednačavanju sa muškarcima, ali navodi da su u sportu promjene gotovo neprimjetne.
„Pogledajte samo koliko su plaćeni muški sportisti u bilo kom sportu. Uporedite najboljeg tenisera i teniserku ili rukometaša i rukometašicu. Razlika u cijenama je drastična! Zar to nije diskriminacija? Mnogo više novca se ulaže u muški sport nego u ženski. Žena pored toga što je sportistkinja, ona ima i tu obavezu da se ostvari kao majka. Da brine o djeci, kući i porodici. Zbog svega toga nam je daleko teže da se bavimo sportom, a posebno da postignemo vrhunske rezultate.“
Ceca kaže da se ni njenom priznanju za najbolju rukometašicu svijeta svih vremena nije pridavalo dovoljno pažnje i vjeruje da bi neki kolega stekao mnogo veći publicitet.
„Ova moja titula, koju imam još uvijek, propraćen je gotovo nikako. Čestitke su naravno promakle i od tadašnjeg predsjednika države, i od predsjednika Olimpijskog saveza i od ministarke. Daleko veći publicitet bi ta vijest dobila da sam ja muško“, dodaje Kitićeva.
Uprkos tome što je svesna brojnih prepreka koje čekaju djevojčice i djevojke u sportu, ona apeluje da se što više dama posveti fizičkoj aktivnosti, radi zdravlja i boljeg kvaliteta života. Zagovornik je ideje da je Srbiji potrebno više školica sporta i klubova za djevojčice.
„Školice sporta su odlična stvar jer djeca kroz igru zavole fizičku aktivnost. Ne treba roditelji da nameću djeci koji će sport trenirati po tome koji je najprofitabilniji ili koji je trenutno popularan. Mnogi to rade jer misle da će od svoje ćerke napraviti novu Ivanu Šapnović, Anu Ivanović, Milicu Mandić, a dijete na primer ne želi da se bavi tim sportom. Treba osluškivati djecu, a djevojčicama poručujem da samo treba da ostanu svoje i da slijede svoje želje bez obzira na mišljenja okoline“, podvlači olimpijska šampionka.
